utorak, 27. oktobar 2020.

Kruševac
utorak
Bez padavina.
Bez padavina.
5°C
Trenutni pritisak: 1010 mb
Vlažnost: 100%
Brzina vetra: 0 m/s JI
 

VIKEND SA KNJIGOM: „Povez preko očiju“ Veljka Stambolije (Rasinius, Kruševac)

VIKEND SA KNJIGOM: „Povez preko očiju“ Veljka Stambolije (Rasinius, Kruševac)

U izdanju Rasiniusa iz Kruševca objavljena je knjiga ratnih članaka iz Republike Srpske Krajine „Povez preko očiju“ Veljka Stambolije. Donosimo reč recezenta Nikole Korice, kao i biografiju autora.

Ratni novinar, profesor i književnik Veljko Stambolija piše o nastanku, potrebi i učinku ratnog novinarstva na prostoru i za vrijeme Republike Srpske Krajine, iznoseći svoj stav prema događajima i ljudima toga perioda, potkrepljujući ga svojim ratnim člancima i analizama. Tako Veljkova knjiga poprima književno-istorijski dokumentarni karakter. Uvodnim tekstom, simbolikom i aluzijom, nagovještava o kojim prostorima i o kojim vremenima je riječ.

Strmoglaviju Stvoritelj stvori lijepu, šaroliku, bogatu, ali ljudi stvoriše „iskrivljena ogledala“ u kojima je sve izgledalo naopačke postavljeno. Neki ljudi se preobraziše u crne netopir-krvopijce te nasta opšti metež u kom ne bi sasvim jasno ko tu koga napada, optužuje i — zašto? Novine postaše „hleb nasušni“ i ratnicima i zaraćenom narodu, kao i onima koji žive van strmogranica da bi se saznalo: KO? GDJE? KADA? ŠTA? i naročito ZAŠTO? Da će pustoš, ruševine i divljina postati sinonim za krajeve srpske Krajine, naslućivalo se odmah u početku kraja Strmoslavije predvođene Strmoglavcima, što se vidi iz „proročanskih“ tekstova novinara, kao na primjer: …Strmoglavci …će iza sebe ostaviti pustoš, no da li će se konačno Dozvati pameti, teško je predvidjeti… (V. Stambolija, Nova riječ, septembar 1991.) ili, recimo: …Kupine će za.usivičiti ledine pod isьivaia, porđaće kose nektepane, ostaće trave nedokošene, garišta i ognjišta, trag suze na licu prelijene Djevojke i sjećanje na vrijeme zvijezDaia zasvođeno — tragovi koje vrijaie ne briše.  (N. Korica: Tragovi, Nova prosvjeta, septembar 1992)

Tada se nije raspravljalo o krajnjem rješenju, nego se prepiralo ko je prvi počeo rat. Svaka „strana“ je imala svoju „istinu”, a na „našoj“ novina i novinari malo u nastojanju da se istina suprotstavi gomili zabluda, dezorijentacija, neistina i laži. A teško je bilo biti novinar. Svi smo mi nosili „glavu u torbi“, a onaj natpis PRESS na leđima i prsima više je bio TARGET nego „odbrambeni štit“. Ubijani su i novinari, ali se sa još većim elanom nastavljalo reanimirati istinu da ne umre sa nedovršenim izvještajima kako bi jednoga dana nove generacije, kao i oni koji „nisu omirisali barut“ mogli lakše razaznati ko je „vodu mutio“, a ko „bistrio“, kako je i zašto počelo, a počelo je ovako: „…Počeše skupovi, vatreni govori, okupljaše se sitan narod da čuje svoga proroka koji priča kontra njihovom proroku. Nekoje, iz prikrajka, sa strane, brižljivo i strpljivo spremao haos. Dodajlю tome i proustaške snage koje su čamite Decenijama u zapećku, što domaćem, što u inostranstvu, i — eto ti belaja…” (V. Stambolija: Povez preko očiju, str. 3)

Kako i zašto smo se mi neprofesionalni novinari „ponovinarili?” O čemu, šta i kako smo zavještali? Odgovor je, u velikom dijelu, među koricama ovog izuzetno važnog Veljkovog poduhvata, uobličenog u opisu njegovih ranih putešestvija vezanih za književni, kulturni i obrazovni rad u sklopu novinarske djelatnosti. Sadržaj ratnih novina se, pored vijesti, odnosio na reportaže, poeziju, dnevnike, eseje, feljtone…

Kako se tamo nađosmo i kao se snađosmo, dobar primjer je „slučaj” autora ove knjige Veljka Stambolije. On se, kao mnogi od nas, našao u čudu — šta to, odjednom, bi? Radeći svoj profesorski, humani prosvjetarski posao, predavajući i odnoseći se isto prema „njihovoj“ isto kao i prema „našoj“ djeci, nadao se da će sve to da se smiri, ali, „avaj, duhovi prošlosti se rasplamsaše i u zbornici…“ Slično je bilo i sa nama ostalima. Ostavke, otkazi, bježi, skloni se. Ali, koga da staviš ispred sebe da te brani!? Uvjerenje da se istina brani i perom, rane vidaju lekovitom rječju (riječ liječi, ali i ubija) okupi i nas profesore i naše učenike i ostale saradnike, uz pomoć profesionalnih novinara (Vukašin Zorić), u ratnoj redakciji „Negdje u šumama Krajine”. Tako smo se suprotstavili rječju istine protiv riječi laži!

Tako je počelo, a završilo se gorkom istinom o ratu koji, kao i svi drugi ratovi, donose razaranja, koliko materijalna toliko i duhovna, odnose živote, nanese rane. Jedino što nesalomivo osta su zapisi, među kojima su i naši kao svjedočanstvo o ratu, u Krajini — krvavoj haljini, ‘aljini naših očeva, đedova, prađedova, čukunđedova… na kojoj se još i ne osuši krv jednog rata a biva natopljena svježom, novom, u nekom (nekim) novom (ponovnom) ratu (ratovima).

Upravo zato, Povez preko očiju nije tek puka zbirka ratnih izvještaja jednog ili više novinara, već plastično dočaravanje muke i ljepote, istorije, nadanja i stradanja, građenja i rušenja, rušenja povjerenja jednog naroda, jednog kraja, jednog vremena, koje razaznajemo čitajući prikaze svega toga u priloženim tekstovima ratnog reportera, književnika, kritičara i uzevši sve zajedno opservatora Veljka Stambolije.

NIKOLA KORICA

 

Biografija autora

Veljko Stambolija je rođen 13. maja 1953. godine u Glini (Banija). Osnovnu školu pohađao u Sinju, Benkovcu i Petrinji, u Petrinji završio i gimnaziju. Diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Grupa za jugoslovensku književnost i srpski jezik.

U toku svog radnog vijek-a sarađivao je sa mnogim književnim časopisima: „Bagdala”, „Tpar’, „Srpska vila“, „Putevi kulture“, „Književne novine“… Bio je član ratnih redakcija časopisa „Nova riječ“, „Srpski glas“, urednik časopisa „Otadžbina” u Glini, urednik školskog lista „Moravska lira“ u Jasici (Kruševac).

Kao profesor jezika i književnosti radio u Osnovnoj školi u selu Šibine kod Gline, u Domu za preodgoj maloletnika Glina, Centru za usmjereno obrazovanje „Norbert Veber“ Sisak, Srednjoj školi Glina, od 2001. u Osnovnoj školi „Stanislav Binički” u selu Jasika kod Kruševca do penzionisanja 2018. godine.

Do sada je objavio zbirke pjesama: Vrijeme vučjeg zijeva (1994), Majske molitve (1997), Duše bez zavičaja (1999), Višak prvog lica (2004), priredio malu antologiju Neizbrisivi tragovi (1999), književne kritike Prečanske elegije (2013).

Član je Udruženja književnika Srbije, Književne zajednice Krajine, Srpskog kulturnog društva „Sava Mrka.ъ“. Između nagrada izdvaja: nagradu „Braća Micić“, nagradu „Sava Mrkalj“ i nagradu „Krajinska gramata“. Bio je učesnik književnih manifestacija „Brankovo kolo”, „Smederevska pesnička jesen”, Bagdalinih književnih manifestacija i slično.

Rubriku realizujemo u okviru projekta na osnovu Konkursa za sufinasniranje proizvodnje medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja u 2020. godini Ministarstva kulture i informisanja republike Srbije

Povezano