
Krajem devedesetih godina pretprošlog veka, preciznije 1889. godine, u Kruševcu je štampan prvi časopis – Žiča, pa je to zvanično i pojavljivanje prvog kruševačkog javnog glasila, koje je prethodilo sledeće godine pokrenutim nedeljnim novinama „Glas iz Kruševca“. „Žiča“ izlazi kao organ sveštenstva Žičke eparhije „za hrišćansku pouku i potrebe sveštenstva Žičke eparhije“ i štampa se u Štampariji A. Malaćevića. Zbog odluke u pokretanju „Vesnika Srpske crkve“, „Žiča“ je izašla samo pet puta, do juna 1998. godine.
Time je, ujedno, počeo i period u kome su Kruševljani do informacija iz svog kraja, od eparhijskih do onih iz bližeg i daljeg okruženja, mogli da dođu u pisanim glasilima. Već 1891. pokrenut je prvi kruševački službeni list „Narodna samouprava“, a naredne 1892. i prvi kruševački šaljivo-satirični list Đavolan – najstariji rukopisni list na srpskom jeziku u fondu Narodne biblioteke Srbije u Beogradu. Sam naslov lista ukazuje na đavolastu, vragolastu, odnosno šaljivu koncepciju lista. Sadrži pesme, priče, dramske humorističko-satirične tekstove i oglase.
U „Đavolanu“ su, očigledno iz praktičnig razloga, tekstovi potpisivani pseudonimima, a pisani su mastilom ljubičaste boje. Već u prvim brojevima objavljuje se u nastavcima satirično-šaljivi tekst „Pismo“, u kome su lica Bog, Kir Avram i Kir Moša, a uredništvo i „moli g. čitaoce da pohitaju sa dopisima, kako bi list mogao češće da izlazi“.
Narodna biblioteka Srbije čuva prva dva broja koja je dobila na poklon od Istorijskog instituta 1969. godine.

U svojoj konciznoj knjizi „Bibliografija kruševačke periodike“ iz 2004. godine mr Slobodan Simonović dao je odličan presek svega što se u kruševačkom izdavaštvu ove vrste dešavalo. Tako konstatuje kako je ova delatnost nastavljena i početkom prošlog veka, ali uz nužne kompromise.
Kruševački privrednici su bili zainteresovani za izlaženje lista koji bi služio njima, vlasti bi opet finansirale list koji bi pogodovao njoj, a inicijatori su želeli list nezavisan od bilo koga. Stranački list Kruševački odjek pojavljuje se u novembru 1907., a iste godine počinju da izlaze i Kruševačke novine i Rasinac.
Početkom prošlog veka veka Kruševac je najjači industrijski i trgovački centar u okrugu, gde se u okviru mesnog Radničkog društva počinju okupljati sve brojnije napredne snage. Tako se počinju stvarati povoljni uslovi za menjanje navika građana u pravcu podsticanja bržeg razvoja kulturnih potreba. Grad ima štampariju, kasnije dve, knjižnicu, kao i četiri knjižare. I poslovni ljudi čitanje štampe više ne smatraju prostim „arčenjem“ vremena, već jednim višim činom, vide nove mogućnosti napretka. U gradu se duhovi sve više uznemiruju, počinju stranačke borbe.
Kao moćno oružje-štampu prihvatiće Samostalni radikali u koji 1. novembra 1907. godine počinju izdavanje „Kruševačkog odjeka„. Odgovorni urednik lista je Žarko A. Pantelić, a vlasnik u ime Kluba predsednik dr Dimitrije Marić, opštinski lekar. List izlazi nedeljno, po potrebi i više puta, iz Šamparije Malaćevića.
Kako je list obojen stranački, to često neguje satirične oblike kazivanja, koji su upućeni suparničkoj stranci. Dok se na prvoj strani lista daju uputstva za izbore, na drugoj se kazuje o koruptivnoj i nemoralnoj političkoj situaciji. Prijateljima u okrugu urednik poručuje: „Javljajte i dalje svaki napad policije na narodna prava“…
Godine 1907. u Kruševcu je pokrenuto i specifično glasilo pod imenom „Meranos„.
Pre nekoliko godina u Beogradu je tvorena izložba „Listanje vremena: jevrejska periodika u Srbiji (1888-2016)“, nastala na osnovu dugogodišnjeg istraživačkog rada Biljane Albahari u Srbiji, koji je objedinjen u knjizi „Pregled jevrejske periodike u Srbiji 1888- 2015“, objavljenoj u izdanju Saveza jevrejskih opština Srbije.

– Do početka Drugog svetskog rata u Srbiji je izlazilo 47 časopisa, uključujući i dosta specifičan Meranos, koji su 1907. pokrenuli i izdavali Jevreji iz Kruševca i okoline, koji su sticajem političkih i privrednih okolnosti sredinom i u drugoj polovini 19. veka prešli u pravoslavlje – rekla je Biljana Albahari.

Prvi svetski rat samo je kratko zaustavio intenzivan razvoj kruševačkog štamparstva, time i izdavaštva, jer je odmah po oslobođenju došlo do oživljavanja započete aktivnosti.
Godine 1927. pokrtenuta je „Kruševačka oblasna samouprava“, koja je, iako zvaničan list Oblasnog odbora, imala je nekoliko rubrika u kojima je pratio društveni život u gradu. Iste godine, Raka Milutovac pokreće „Kruševački glasnik„, sa željom da se zadrži na sredini između nezavisnosti i granica tolerantnosti vlasti i pristalica režima.
Krajem 1929. godine Aleksa B. Kamatović pokreće „Jugoslaviju“, a Dobrosav Minić, advokat i Milivoje Stevanović, novinar, ćetiri godine kasnije izlaze pred čitaoce sa nedeljnim listom Naša reč.
„Na inicijativu nekoliko intelektualaca, mladih trgovaca i zanatlija, 1935. godine je pokrenuto list Jedinstvo, koji je trebalo da posluži udruženoj opoziciji u predizbornoj borbi i da, ako bude mogućnosti za njegovo izlaženje, preraste u glasilo demokratski orijentisanih građana. Otvorenim pismom građanima, pozvanim na pretplatu, podršku i saradnju, pokretači lista su izazvali mučne polemike između pristalica i protivnika režima, što je skrenulo pažnju policije na političku orijentaciju lista pa je „Jedinstvo“ brzo nestalo sa čitalačke scene“ – beleži Slobodan Simonović.
Kruševački intelektualci izdaju „Prosvetni pokret“ (1931, 1932), „časopis za narodno prosvećivanje odraslih“, kao i književni časopis „Krug“ (1930).
Simonović naglašava kako su urednici pojedinih listova vodili su tada među sobom pravi rat, pokušavajući da dokažu čija strana i politička stranka ima više zasluga za narod i državu. U jeku takvih borbi stalno su se javljali novi listovi (javljali, ne i trajali), sa uvodnicima i programskim načelima da će „zadatak lista uvek biti istina“.
Školska omladina je posebno bila zainteresovana za širenje pisane reči. Tako se javio „Đački glasnik“ (1926), potom „Zvezda“ i „Naša iskra“ (1927), „Venturi“ i „Đačka družina“ (1928). Sve su to mahom bila školska ili omladinska glasila i časopisi, koji su relativno kratko živeli.
Novi rat se ponovo odražava na kontinuitet kruševačke periodike. Funkcioniše tzv. ratna štampa, zidne novine, radio vesti. Štampalo se u malim mparijama (uglavnom tajno) i prostijom, dostupnom tehnikom. Rasinski korpus Jugoslovenske vojske u otadžbini od 1942. do 1944, štampa list „Sloboda ili smrt: glas slobodnih planina“. Rasinski partizanski odred partizanski odred tokom 1943. i 1943. izdaje „Radio vesti„; prognani Slovenci u Kaoniku, ručno publikuju svoje glasilo „Prognani toti„.
Sam grad je tih ratnih godina bez zvaničnog glasila i pod informativnom kontrolom nekih beogradskih kvislinških glasila. Prvih posleratnih dana i godina javila su se nova glasila – „Pobeda“ 1944. godine, a naredne godine i „Bilten ujedinjenog saveza antifašističke omladine okruga kruševačkog“ i „Jastrebac“, odnosno 1946. godine „Naše vesti„.

O onome što se zatim u posleratnim godinama dešavalo, mr Slobodan Simonović kaže:
„Mnogi naslovi se javljaju po potrebi, i oni uglavnom nestaju nevoljno, najčešće zbog besparice, politike ili opšte nemoći sredine u kojoj su nicali. Ove publikacije su informaciona sredstva, ali i sudije u određenim momentima. Često su sluškinje režima, vlasti ili pojedinaca, pri čemu su fotoizrazi redovno priskakali u pomoć nekad nemoćnim rečima, da bi ideja bila što prijemčivija konzumentu. Neretko ih vidimo kao dirigentske palice, da bi po završenoj presudi ponovo postale sluge svojih gospodara, ili zauvek nestale sa životne pozornice.
Lokalna glasila pravi su izvor istorije kraja u kome izlaze. Svako pojavljivanje bilo je bučno, gašenje tiho, nenajavljeno i konačno, pomalo stidno, što je značajno otežavalo naša istraživanja. Neki kruševački listovi bili su ugušeni na samom početku („Narod“) ili posle samo nekoliko brojeva („Krug“). Pošto nije bilo odgovarajuće društvene slobode ili je vladalo idolopoklonstvo, list „Druže Tito, mi Ti se kunemo“ nestao je posle sedam brojeva, jer se za samo sedam meseci od Titove smrti istopila velika ljubav prema Večnom Drugu. Varvarinski „Temnić“ zapenušanim rečima brani Štafetu mladosti od zaluđenih slovenačkih snaga koje su tražile njeno ukidanje. Očito, nije se osetilo dolazeće vreme, koje će ubrzo odneti i sam Temnić.“
Posebno poglavlje u ovom periodu, praktično sve do naših dana (uz izvesnu pauzu) predstavlja „Pobeda„, koja se prvi put, kao izdanje Okružnog odbora jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Kruševac, pojavljuje 16. novembra 1944. godine (na naslovnoj strani prvog broja objavljen je govor Maršala Tita na zasedanju antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije) i zati izlazi do 3. oktobra 2014. Nakon pet godina pauze, 6.decembra je obnovljena i sada izlazi dvonedeljno, uz ažuriranje informacija na svojoj internet stranici.
Nagoveštaj demokratije i novog vremena označen je 1991. pojavom prvih privatnih listova „Župska reč“ Milutina Zdravića i „Kruševačkog glasnika“ mr Adama Stošića. Bio je to, zapravo, obnovljeni predratni list istog naslova. Za važeće prilike bili su to listovi sa inovatorskom programskom orijentacijom, jer su se u značajnoj meri bavili i onim što je pola veka bila tabu tema. Stiže zatim i mesečnik „Top o07„, a 2002. godine i nedeljnik „Grad„, koji se održao do naših dana.