
Ko su danas štićenici ove Ustanove? Analiza na koju je skrenuo pažnju upravnik Doma Ivan Mijailović, pokazuju da su to najčešće deca iz porodica koje su u teškoj materijalnoj situaciji, što je rezultat nezaposlenosti roditelja, disfunkcionalnosti porodice i opadanja roditeljskog autoriteta…
Serijal realizujemo u okviru projekta na osnovu Konkursa za sufinasniranje proizvodnje medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja u 2016. godini Ministarstva kulture i informisanja republike Srbije
Jedna od prvih asocijacija na Vaspitno popravni dom u Kruševcu bila je, a dobrim delom i do danas ostala – „Sivi dom“. A u pitanju je naziv jugoslovenske televizijske serije, snimljene u produkciji Televizije Beograd tokom 1984. i 1985. godine, a premijerno emitovane 1986. godine.
Radnja serija se bavi upravo životom štićenika u Vaspitno popravnom domu za decu i omladinu u Kruševcu. Autori serije bili su scenarista Gordan Mihić i režiser Darko Bajić, a pored Bate Živojinovića, Dragana Nikolića, Miše Janketića, Đurđije Cvetić, Bore Todorovića i Žarka Radića, glumili su i tada mladi glumci, kojima su ovo bile prve veće uloge: Branko Vidaković, Zoran Cvijanović, Nikola Kojo, Mirjana Joković… Svakako, uz puno naturščika, amatera koji su trebali da dočaraju život prvenstveno unutar ograda VP doma.
– Išao sam u Kruševac u Kazneno-popravni dom i tamo sam proveo 20 dana. Dali su mi beli mantil i rekli da se predstavim kao vaspitač kako bi mi se lakše poverili. Razgovarao sam sa decom, trudio se da budem što neupadljiviji, da ne primete da sam neko sa strane. Te sudbine sam pretočio u „Sivi dom“. Što se tiče autentičnosti, ona je apsolutno zasnovana na sudbinama dece koja su tada živela u Domu – ispričao je scenarista Gordan Mihić.
Reditelj Darko Bajić bio je u „Sivom domu“ ponovo i bezmalo četiri decenije kasnije, kada je deo ekipe TV serije, na svoj način, učestvovao u obeležavanju 65 godina VP doma.
– Nekako u vreme kada sam radio seriju, rodila mi se ćerka i dosta sam razmišljao o tome da je postavim kao priču o mladim ljudima kojima nedostaje ljubav. I kada bih je danas radio, ostao bih pri osnovnoj tvrdnji da nedostatak ljubavi u porodici dovodi do agresije – rekao je Bajić.
Ni glumac Branislav Lečić nije zaboravio svoj „boravak“ u „Sivom domu“:
– Scena kada trčim po krovu voza bila je opasna, ali sam je sam radio. Prevrtanje automobila je umesto mene uradio Bata Kameni. Bili smo zaljubljeni u taj materijal. Upoznali smo domce, vaspitače, dobili nešto od njihovog karaktera – kaže Lečić, dodajući u šali da je on primer kako se od delinkventa – može postati ministar.
Svako zaslužuje drugi šansu
To poslednje rečeno zapravo bi i trebala biti poenta cele naše priče. Doduše, niko ne očekuje da maloletni prestupnici redom postanu ljudi na visokim stausnim položajima, kako je to u šali sugerisao popularni glumac, ali je funkcija Vaspitno popravnog doma svih ovih godina njegovog postojanja ostala ista – rad sa mladim ljudima koji su došli do problema sa društvenim okruženjem i zakonom, sa težištem na njihovom prevaspitavanju i reintegraciji u društvenu sredinu.
Uostalom, kako i u Domu kažu, svaki od štićenika zaslužuje drugu šansu. Ovde su tu da im je pruže… U prevaspitavanju štićenika, pritom, učestvuje čitav tim stručnjaka: psiholozi, sociolozi, pedagozi…, koji analiziraju ličnost štićenika, njihov odnos prema izvršenom delu i društvenoj zajednici.
A i samo okruženje u kome ovde žive se u međuvremenu bitno promenilo, pa i upravnik Doma Ivan Mijailović, tvrdi da „sivi dom”, kako je VPD u Kruševcu poznat po pomenutoj televizijskoj seriji, više nije siv i da više liči na moderne ustanove za prevaspitavanje maloletnika.
Uostalom, useljavanjem u nove paviljone počelo je i novo poglavlje u istoriji Ustanove, a moderan i funkcionalan objekat projektovan je u skladu sa najvišim evropskim standardima i potpuno prilagođen nameni, sa ležajevima u dvokrevetnim i trokrevetnim sobama sa kupatilima. Krug, sportska sala, fudbalski teren… sve je to doprinelo da uslovi života rada štićenika postanu neuporedivo bolji.
Početkom aprila ove godine u posetu VP Domu došli su ministar pravde Nikola Selaković i ministar omladine i sporta Vanja Udovičić, kao i direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija dr Milan Stevović, upravo povodom svečanog otvaranja nove fiskulturne sale. Ministri su tom prilikom obišli i ostale objekte koji su u prethodnom periodu renovirani (zgradu Prijemnog odeljenja, kuhinju i salu za posete) i izrazili zadovoljstvo zbog obima i kvaliteta izvedenih radova, koji su većim delom finansirani iz budžeta Ministarstva pravde. Pritom su i pohvalili entuzijazam rukovodstava koji je u relativno kratkom vremenskom periodu rezultirao vidljivim promenama u uslovima života i rada štićenika i zaposlenih u Ustanovi, u kojima će se sačekati i predstojeća, 2017. godina, u kojoj će Dom obeležiti sedam decenija svog postojanja.
OVAKO JE POČELO: U dom zbog – krađe dvogleda!
A kako, zapravo, sve počelo?
Prvi štićenici su, naime, u grad stigli 11. juna 1947. sa Ade Ciganlije, a maloletnik zaveden pod rednim brojem jedan bio je 16-godišnji Pavle M, u Dom upućen zbog – krađe dvogleda.
Kažu da je, putujući sa Kopaonika, Slobodan Penezić Krcun primetio u ataru sela Mudrakovac napuštenu zgradu i naredio da se tu sagradi vaspitno-popravni dom za maloletnike. Zgrada u kojoj je smešten upravni deo izgrađena je neposredno pred rat kao kazneni zavod. Bila je opasana visokim zidom, s malim dvorištem za šetnju. Veći broj prostorija bio je bez vodovoda i kanalizacije.
Prvi maloletnici bili su upućeni iz kaznenopopravnih domova, a osim njih u ustanovi su bili smešteni i maloletnici kojima nije bila izrečena vaspitna mera ili kazna, već su zbog delinkventnog ponašanja prihvatani s ulica većih gradova Srbije, Crne Gore i drugih krajeva tadašnje države.
I tako su „pionirski koraci“ značili, najpre, adaptaciju prethodnog Zavoda, te je u tu svrhu iz KP Doma Niš angažovana grupa od 40 građevnskih radnika-osuđenika. Iz Niša su dopremljeni i kreveti, slamarice, ćebad i neophodne potrepštine kako bi se stvorili osnovni uslovi za smeštaj prvih „korisnika“ Doma. Tako su u VP domu, već od početka maja 1947. godine, pored upravnika Milorada Bisića i prvi službenici i vaspitači, kao i grupa stražara iz Prokuplja i okoline. Stiže i prva grupa maloletnih „pitomaca“ sa Ade Ciganlije, obučenih u odeću sličnu vojničkoj…
Svakako da su se stvari u ovih 69 godina umnogome promenile, ali je Dom ostao na svom mestu i nastavio da svih prethodnih decenija radi sa maloletnim učiniocima krivičnih dela oba pola, na osnovu mera koje izriče nadležni Sud.
I, mnogi su ovde došli bez osnovne škole, a završili zanat, nekima je ovo bio prvi i jedini dom, drugima sigurna kuća, trećima mesto odluke. Mnogi su ovde odlučili da je bolje biti čovek nego delinkvent. Na žalost, nije Dom uspeo da sve štićenike promeni. Ali, to je već druga priča…
Ustaljen broj štićenika
A zatečeno stanje u Domu „skenira“ nam načelnica za tretman Radmila Zečević:
– U Domu je trenutno je 204 štićenika, što je otprilike ustaljen broj smeštenih u Ustanovi poslednjih godina. Većinom su to dečaci, mada postoji i Žensko odeljenje, u kome je trenutno 11 devojaka.
U Dom se može doći već sa 14 godina (mlađi od toga nisu krivično odgovorni i sudovi im ne mogu izricati vaspitnu meru upućivanja u VP dom) i ostati do 23, kada moraju da budu otpušteni iz Ustanove, pri čemu je trenutno 81 maloletnik, dok je 123-oje štićenika punoletno. Oni koji su maloletni po dolasku, onog trenutka kada napune 18 godina prelaze u tzv. punoletni paviljon.
Poslednjih godina se, inače, povećao broj dece koja na izvršenje kazne dolaze već sa 14, 15 godina.
Vaspitno popravi dom u Kruševcu je ustanova poluotvorenog tipa (u njemu postoje otvoreno i poluotvoreno, kao i žensko odeljnje), u kojoj funkcioniše služba za obezbeđenje, sa zadatkom da spreči bekstvo maloletnika. Da takvih pokušaja i dalje ima osvedočili smo se upravo prvog dana posete Ustanovi, kada su to učinila dva maloletnika… Obezbeđenje je, međutim, osposobljeno za brze i po pravilu uspešne intervencije u takvim situacijama.
Broj radnika u Domu je, inače, približan broju štićenika, kreće se oko dvesta, pri čemu u radu sa štićenicima učestvuje čitav tim stručnjaka – vaspitača, psihologa, sociologa, pedagoga… Kako su nam ovde rekli, puno se polaže i na njihovu kontinuiranu edukaciju, a sve to u sklopu osavremenjavanja fukncije Doma u sferi resocijalizacije maloletnih prestupnika i primeravanja te fukncije aktuelnim svetskim trendovima.
Ko su danas „stanari“ Doma?
A ko su danas štićenici ove Ustanove? Analiza na koju je skrenuo pažnju upravnik Doma Ivan Mijailović, pokazuju da su to najčešće deca iz porodica koje su u teškoj materijalnoj situaciji, što je rezultat nezaposlenosti roditelja, disfunkcionalnosti porodice i opadanja roditeljskog autoriteta.
– Reč je o vaspitno zanemarnim i zapuštenim maloletnicima, slabog uspeha i školi i niskih intelektualnih aspiracija, čiji su porodični odnosi emocionalno distancirani i konfliktni.
Kada objašnjavamo razloge boravka maloletnika u Domu, polazimo od toga da uzroci njihovog ponašanja i skretanja u kriminal često leže upravo u vaspitnoj zapuštenosti, do koje obično dolazi kod onih maloletnika koji potiču iz deficijentnih porodica (rastavljeni, razvedeni roditelji, poremećene bračne zajednice) ili maloletnika koji su vaspitno ugroženi usled toga što je roditelj alkoholičar, besposličar, nemoralan, te sam “ambijent” ugrožava njegov pravilan razvoj.
U Domu se mogu naći i maloletnici kojima roditelji nisu posvetili dovoljno pažnje u kritičnom period njihovog razvoja, zanemarujući vaspitanje, te su deca padala pod uticaj ulice, loših primera i želje za lagodnim životom.
U svakom slučaju, osvrt na osobenosti lične istorije maloletnika jasno pokazuje da je većina rasla u emocionalno nestabilnoj porodičnoj atmosferi, sklonoj zanemarivanju, ignorisanju, čak i zlostavljanju. Prva iskustva često su im “ulične grupe”, gde dobijaju izvesnu satisfakciju i nadomeštanje onoga što u porodici nemaju, prihvatajući nove autoritete, vrednosne sisteme i modele ponašanja.
Pritom se period njihovog odrastanja vezuje i za vreme dezorganizacije socijalnog, moralnog i ekomskog sistema. Pritom se u monografiji povodom šest decenija Doma, objavljenoj pre devet godina, konstatuje se kako je “društvena zbilja (ekonomska krizina, erozija morala, diskvalifikacija sistema vrednosti, između ostalog) dovela do povećanja maloletničkog kriminaliteta sa odlikama savremenog doba, odnosno primerenim duhu vremena; izraženija su krivična dela sa elementima nasilja, starosno doba maloletnih izvršilaca se pomera ka mlađem uzrastu”.
Najveći broj njih u Domu po pravilu je je zbog „imovinskih delikata”, ali je zaista primetno da se povećava broj onih koji dolaze zbog krivičnih dela nasilja, uz upotrebu oružja. Otprilike svaki deseti štićenik smešten je ovde zbog počinjenog ubistva.
Počeci…
– Maja meseca 1947. MUP NR Srbije odlučio je da se osnuje VPD za maloletnike u Kruševcu.
– Petnestog maja iste godine, rešenjem MUP-a NR Srbije, u budući VP Dom upućerna su četiri stražara iz KP Niš.
– VP Dom u Kruševcu je praktično počeo da postoji 11. juna 1947, kada je imao 24 radnika.
– Iste godine osnovana je i Biblioteka, al ii, u septembru, zabeleženo prvo bekstvo iz Dioma. Krajem godine, u Domu pored stražara rade i dva učitelja – vaspitača.
– Već u 1948. se maloletnici dele po “četama”, a u Domu se organizuje analfabetski i prosvetni tečaj, formira grupa od 20 maloletnika – “maloletnička straža”, a “najboljih 40 maloletnika” upućeno je u grad, da u fabrikama izučavaju zanat i pohađaju ŠUP. Krajem godine su otvorene obućarska i krojačka radionica i zabeležen prvi javni nastup na Gradskom festivalu.