
Koliko nam je poznata istorija Roma na našem području? U Kruševcu se prvi put javljaju dolaskom Turaka posle Kosovskog boja. Posle 1690. godine, zajedno sa Srbima, selili su se preko Save i Dunava… * Muzika – za mnoge prva asocijacija na Rome. Mnogi među Romima su zaista odlični muzičari, okolnosti su ih često okretale da se bave upravo muzikom, ali svakako da je velika predrasuda kako je muzika jedina gde se mogu na pravi način realizovati…
Serijal realizujemo u okviru projekta na osnovu Konkursa za sufinasniranje proizvodnje medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja u 2018. godini Ministarstva kulture i informisanja republike Srbije
Doživljavamo ih kao nekoga ko je tu, pored nas, ali bez obaveza da ga bolje upoznamo. Počev od njihove istorije.
Prema podacima Save Popovića, prvi put u istorijskim izvorima pominju se Gigani 1423. godine kao posluga trgovaca, trubači, bubnjari i kovači. Najnrojniga grupa bila je u Kruševcu, a sačinjavale su je 22 kuće.
Mr Slobodan Simobivić, autor „Enciklopedije Kruševca i okoline“, daje sažet pregled od prvog pomena Roma u Kruševcu do naših dana:
– U Kruševcu se prvi put javljaju dolaskom Turaka posle Kosovskog boja. Posle 1690. godine, zajedno sa Srbima, selili su se preko Save i Dunava. Cigani su verovatno prvo bili naseljeni sa one strane aerodroma, preko puta Kaznenog doma, a nocne su neki prešli u Grštak.
O Ciganima kao kovačima i sviračima 1784. godine ostavio je zapis Josip Pavle Miteser. Svoj zapis o Ciganima ostavio je i Ami Bue (1815): „Na kraju jedne mračne i prljave ulice, na njenom kraju, nalazilo se nekoliko koliba pokrivenih lišćem u kojima su stanovali Cigani…“.
Godine 1841. u okrugu kruševačkom je bilo 117 Cigana, koji su se dužili porezom. Po oslobođenju Kruševca 1833. godine cigansko naselje je bilo na desnoj obali Rasine, u blizini sela Makrešana.
Na prostoru Grštaka („Cigan male“ ) nastanjuju se posle 1860. godine.
Godine 1889, pri podizanju Spomenika kosovskim junacima i Barutane „Obilićevo“ goste zabavlja pevačko društvo Cigana „Obilić“. Između dva svetska rata Kruševac je imao tri hora, a Cigan Mala deset kompletnih duvačkih grupa. Svaka sa dve violine, basom, violom, flautom, klarinetom. Ti muzički sastavi živeli su profesionalno od sviranja po kućama za slave i praznike. Najpopularniji njihov sastav su činili takozvani „Kopiljaci“ u kome su bili Sanda Mali, Kale i Mija. Bili su majstori za narodnu muziku i saborska kola. Klasa, iako nisu znali note. Muzikanti su bili Cenjeni i dobro plaćani. Prvi notalista bio je Rade Jašarević – podseća mr Simović, dodajući kako su tokom Drugog svetskog rata Romi doživeli postradanje od Nemaca.
Izuzetan čovek i umetnik
Ali, zaustavićemo na trenutak njegovu priču, jer je pomenuti Rade Jašarević bio primer izuzetnog čoveka i umetnika, Kruševljanin koji je ostvario zavidnu karijeru i proneo glas o muzičkim potencijalima ovdašnjeg romskog stanovništva.
Veliki umetnik narodne muzike, dugogodišnji šef Narodnog orkestra Radio Beograda, violinista Miodrag-Rade Jašarević, iz poznate kruševačke familije muzičara, rođen je 1916. godine u Kruševcu. Počeo je da svira violinu u petoj godini, da bi svoju dečačku strast kasnije pretvorio u životni poziv.
Sa poznatim kruševačkim muzičarima svirao u „Parizu“, „Evropi“ „Gledstonu“, „Beogradu“. Od 1946. g. živeo u Beogradu i radio sa brojnim poznatim orkestrima, kao i KUD-u „Ivo Lola Ribar“, obišavši sve naše krajeve i ceo svet.
Dolaskom u Beograd, njegov talenat je zapažen. Upisao je muzičku školu, zatim i Muzičku akademiju. Kada je Radio Beograd, 1947. godine, raspisao audiciju, Rade je primljen u Zabavni orkestar, da bi naredne godine prešao u Veliki narodni orkestar, na čijem čelu je bio Vlastimir Pavlović Carevac. Kada je Carevčeva violina zauvek zaćutala 1963. godine, Rade Jašarević stao je na čelo Narodnog orkestra Radio Beograda.
Oktobra 1976. godine, u teškoj automobilskoj nesreći, koja se dogodila na auto-putu Beograd-Niš, kod mesta Kolari, pored pevačica Silvane Armenulić i Mirjane Barjaktarević, poginuo je i estradni umetnik i maestro na violini Miodrag Rade Jašarević. Automobil, kojim je upravljao Jašarević, pri brzini od preko 130 kilometara na sat, iz neobjašnjivih razloga skrenuo je i udario u kamion, koji se kretao svojom trakom iz suprotnog smera.
Iz njegovog umetničkog opusa sačuvano je dosta snimljenog materijala na magnetofonskim trakama i tonskim pločama. Vlastimir Pavlović Carevac za njega je rekao kako je bio „neprikosnoveni autoritet svog vremena“.
Naravno da je bilo i da i danas ima još značajnih ljudi ovog kraja nacionalnosti kao što je Jašarevićeva. O njima će biti reči u narednim tekstovima…
„Turski“ i „srpski“ Romi
– U sadašnjem Naselju „Marko Orlović“ žive dve vrste Roma – „turski Romi“ (oko 23 odsto) i srpski Romi (oko 77 odsto). Ovi drugi često imaju srpska imena i slave Đurđevdan Svetu Vasilicu, a i po načinu oblačenja se razlikuju od prvih. Ima ih i u Bivolju i Čitluku.
O obližnjim kruševačkim selima Sezemče, Naupara, Vitanovac i Suvaja žive Vlaški Romi – završava ovaj sažeti pregled mr Slobodan Simonović.
Iz istoriografskog, preselićemo se, na kratko, na polje romske mitologije. Svakako zanimljive i značajne kada je upoznavanje sa korenima, tradicijom i legendama ovog naroda.
Jedna od najpoznatijih romskih legendi o njihovom nastanku, Lurska legenda, koju je persijski pesnik Firdusi zabeležio u svojoj „Knjizi o kraljevima“ još oko 420. pre naše ere, govori o Bahram-Guru, dobrodušnom i mudrom vladaru iz Sasanidske dinastije, koji je želeći da svojim podanicima olakša život, došao na ideju da im pronađe neku razonodu, ni ne sluteći da će imati presudnu ulogu u istoriji jednog naroda.
Kad je primetio da su njegovi podanici iz dana u dan su sve tužniji, jer su stalno radili, bez odmora i zabave, Bahram-Gur je od kralja Kambodže i indijskog maharadže Šankala zatražio da među podanicima izaberu neku veću grupu ljudi, koja ima talente i sposobnosti da olakša život drugim ljudima, što su ovi odmah prihvatili: nedugo zatim, kao dar indijskog Maharadže, u Bahram-Gurovu zemlju stiglo je 12.000 pevača i svirača. Da bi mogli da žive od svog rada, Bahram im je dao zemlju, oruđa i semenje raznih biljki.
Ovi ljudi, po imenu Luri, koji su bili dobri muzičari i zabavljači, sve vreme su svirali i pevali, zbog čega su Bahram-Gurovi podanici dobili volju za životom i oraspoložili se, a on konačno bio srećan.
Posle godinu dana, mudri kralj Guru rešio je da proveri šta Luri rade sa zemljom koju im je dao, ali tada je imao šta i da vidi: pošto su samo svirali i pevali, nisu obrađivali zemlju koja im je poklonjena, a stoku, oruđe i seme prodali su u bescenje. Takođe, da ne bi gladovali, prosili su, što je njega posebno razljutilo, pa im je naredio da pokupe svoje instrumente i odu iz njegove zemlje.
Luri su ga poslušali i krenuli dalje, od kad lutaju svetom, zabavljajući druge, uz pomoć svojih instrumenata i nekih životinja, poput majmuna ili medveda.
Osim priče o 12.000 lurskih pevača i svirača od kojih su nastali današnji Romi, brojne su one u kojima je glavni lik ciganski car Penga, koji je posle Boga bio najmoćniji na planeti.
Kad je Penga jednog dana, izazivajući Boga, okupio svoju vojsku i izdao zapovest da udaraju u bubnjeve, zemlja i nebo tresli su se od lupnjave. Od tolike buke, navodno se i sam Bog uplašio, pa mu je predložio da žive u miru i slozi. Romski car je, međutim, nastavio da ga provocira, dokazujući mu da je i on u stanju da pravi čuda: čas je izazivao grmljavinu, čas kišu, sve dok Bogu nije dojadilo. Tada je Bog silom nebeskom ubio Pengu, njegovo najmoćnije carstvo razorio i njegove podanike prokleo da neprastano idu od zemlje do zemlje, ne nalazeći nigde mira.
Kovači, koritari, kotlari, svrdlari, pletari, muzičari
Romski „zanat“ koji je jedna od prvih asocijacija na Rome je i muzika. Osim što je ovaj narod oduvek živeo od pesme i igre, romski muzikanti i romske igračice zauzimaju posebno mesto i u srpskoj istoriji.
Ali, Romi u kruševačkom kraju su bili i kovači, koritari, kotlari, svrdlari, pletari… Poizvodili su drvene vile i grabulje, korita, popravljali lonce, izradivali metle, meljače za kukuruz, svrdla i druge proizvode koji su bili u svakodnevnoj upotrebi, najviše u seoskim domaćinstvima. Bavili su se i trgovinom konjima, a Romkinje iz nekih grupa su se bavile proricanjem sudbine.
Nekadašnja tradicionalna zanimanja Romi su menjali u sklaclu sa godišnjim dobima. Leti bi se bavili trgovinom, u jesen su izrađivali korita ili neke druge kućanske potrepštine, zimi bi se bavili proizvodima od gvožđa ili muziciranjem. S obzirom na to da su bili vešti majstori njihovi su proizvodi bili jako traženi.
Koritari uglavnom su bili vezani za stalno životno okruženje u kojem su se bavili svojom delatnošću – proizvodnjom različitih drvenih predmeta; od vrbovog drveta pravili su korita – drvene posude (korita su prodavali su po ceni količine žita ili već nečeg sličnog što stane u nju), drvene kašike radili su od klenovog, javorovog ili jablanovog drveta, a sve ostalo od bukovog drveta. Pri radu su se koristili sekirom, malim, malim i velikim strugačem, raznim klinovima za razbijanje drveta.
Pletari su pleli razne predmete od pruća i živeli su obično kraj reka, gdje ima dosta vrbovog drveta, koje je potrebno njihovom zanatu. Od kraja proleća, čitavog leta sve do početka jeseni boravili su na tim mestima a onda se početkom zime vraćali u naselja i prodavali svoje proizvode.
Mečkari (Ursari) sa dresiranim medvedima, za ples u taktu bubnja, išli su od sela do sela).
Prosjaci su tražili pomoć od kuće do kuće, ali i kupili staro gvožđeo, oštrili motike, krpili plehane lonce i preprodavali kojekakve stvarčice.
A kada je muzika u pitanju… Zanimljivo je da su knez Miloš Obrenović i njegova familija imali su svoje Rome svirače, koji su svirali violinu i klarinet i pevali „turske pesme od dva stiha, većinom ljubavne“, iako im je „melodija više podsećala na ratnu pesmu, nego na izraz nežnih osećanja“, kako su pisali svedoci tog vremena.
Pored običnog sviranja o ručkovima i veseljima, svojom svirkom su pozdravljali Kneza Miloša za vreme raznih svečanosti, ispraćali ga na put i dočekivali s puta.
Osim Obrenovićima, Romi su svirali i pevali i drugoj otmenoj gospodi s početka 19. veka. Tako su 1829. godine, violina Miloševog svirača Mustafe i njegove pesme začinjavale ručak kod kneza Vase Popovića.
Slično je bilo i u kruševačkom kraju, na šta ćemo se vratiti kasnije u ovom serijalu.
Turci nikad nisu igrali, ali su zato za njihove oči igrali Romi i Romkinje. Ovo nasleđe od Turaka zadugo se održalo i među Srbima u oslobođenoj Srbiji. Romsko igranje je bilo ponekad vrlo lepo, puno pokreta i figura, u kojima su se naizmenično ređali i harmonično dopunjivali istočnjački zanos i strast, tiha sentimentalnost i pritajeni sevdah.
U novije vreme, Romi na jugu Srbije počeli su da formiraju duvačke orkestre koje čine klarinet, saksofon, razne vrste truba, daire, bubnjevi, tupani, zurle i tarabuka.