petak, 29. mart 2024.

Obaveštenje o neuspehu od provajdera:
Connection Error:http_request_failed

Kruševac od A do Š: Pukovnik Dragutin Gavrilović

Kruševac od A do Š: Pukovnik Dragutin Gavrilović

Dragutin Gavrilović bio je najpoznatiji srpski major, dok je u jugoslovenskoj vojsci napredovao do čina pukovnika. Učestvovao je u skoro svim bitkama srpske vojske u Prvom svetskom ratu.  Nosilac je Karađorđeve zvezde, francuskog Ratnog krsta kao i mnogih drugih odlikovanja. U srpskoj istoriji ostaće zapamćen po govoru koji je održao braniocima Beograda oktobra 1915. godine neposredno pred juriš u kome je i sam teško ranjen. U Kruševcu je proveo punih 10 godina. U tom periodu aktivno je radio u Aero‐klubu, bio predsednik Streljačke družine „Obilić“ i Sokolskog društva. Od 1920. do 1930. godine bio je komandant Garnizona Kruševac. Kada je 1930. premešten u Beograd, u znak zahvalnosti za njegov desetogodišnji rad na kulturnom i humanitarnomom planu,7. maja 1930. godine, proglašen je za prvog počasnog građanina grada Kruševca.

Projekat  pomaže Grad Kruševac, po Konkursu za sufinansiranje projekata radi ostvarivanja interesa u oblasti javnog interesa za 2018. godinu

Dragutin Gavrilović rođen je u zanatlijskoj porodici u Čačku 12. maja 1882. godine (tada Takovskom srezu, Čačanskom okrugu). Roditelji su mu bili Petar i Milka. Otac Petar, bio je abadžija i odbornik čačanske opštine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu (četiri godine), a potom i šest godina gimnazije. Nižu školu Vojne akademije, kao pitomac XXXII klase, upisao je 1. septembra 1899. godine. Vojnu akademiju završio je 1901. godine, kada je ukazom kralja Aleksandra I Obrenovića, od 15. avgusta (2. avgusta po julijanskom kalendaru) izdatim u Smederevu, stavljen u aktivnu vojnu službu i proizveden u čin potporučnika.

Gavrilović je bio oženjen 28. oktobra 1907. godine Darinkom Darom Bjelopavlović, kćerkom Velimira i Dmitre, Sa njom je imao petoro dece, Sina Dragoša (rođenog 1912) i kćeri Milicu (1908), LJubicu (1910), Danicu (1914) i Emiliju (1921).

Po završetku Vojne akademije raspoređen je 31. avgusta 1901, u činu potporučnika, po potrebi službe, za vodnika 3. čete 1. bataljona X pešadijskog puka ,,Takovskog“. U tom puku Gavrilović će provesti petnaest godina. Na dužnosti vodnika ostao je do 26. avgusta 1910. godine, kada je postavljen za komandira 1. čete 3. bataljona X pešadijskog puka. Od 1. avgusta 1914. godine je komandir 1. čete 3. bataljona X kadrovskog puka, da bi 1. februara 1915. godine postao komandant 2. bataljona X kadrovskog puka do 5. maja 1916. godine. Tada postaje komandant 2. bataljona XII pešadijskog puka ,,Cara Lazara“ I poziva i na toj dužnosti će provesti preostale ratne godine i predvoditi svoj bataljon u slavnom proboju Solunskog fronta.

Pošto je usledilo prevođenje vojnih jedinica na mirnodopske uslove Kruševac je dobio 47. puk, a Gavrilović je 29. aprila 1920. postavljen za komandanta 1. bataljona navedenog puka. Posle ukaza je ostao još tri meseca na staroj dužnosti. U istom činu (pukovnika) postavljen je 12. avgusta 1920. godine za komandanta 47. pešadijskog puka (ranije XII pešadijskog puka). Na toj dužnosti u Kruševcu ostao je deset godina do 7. juna 1930. godine, a od 11. juna 1930. odlazi u Beograd na dužnost šefa administrativnog odseka đeneralštabnog odeljenja pri Ministarstvu vojske i mornarice, a potom i šefa Generalštabnog odeljenja Gavrilović je bio i honorarni profesor vojne administracije na Nižoj školi Vojne akademije.

Napisao je knjige: Vojna administracija (sa prilozima), 1935, koju je izradio za po programu za polaganje ispita Više škole Vojne akademije i Službena putovanja i selidbe za inostranstvo, po inostranstvu i u zemlji oficira, vojnih činovnika, podoficira i ostalih lica na službi u vojsci i mornarici i njihove zakonske naknade, 1938,Službena putovanja i selidbe 1939. godine. O svojim knjigama obaveštavao je javnost preko Službenog vojnog lista.

 

Na vojnoj akademiji stekao je 1900. godine činove kaplara (14. marta), podnarednika (14. avgusta) i narednika (14. oktobra). Naredne 1901. završio je Vojnu akademiju sa činom potporučnika. U čin pešadijskog poručnika proizveden je 12. jula 1905. godine. Unapređen je u čin kapetana II klase 14. januara 1910. godine. Čin kapetana I klase dobio je početkom Prvog balkanskog rata 20. oktobra 1912. godine. Nakon Balkanskih ratova unapređen je u čin majora 31. oktobra 1913. godine, a u čin potpukovnika 14. oktobra 1915, posle podviga na Dunavskom keju i ranjavanja. U čin pešadijskog pukovnika unapređen je 27. oktobra 1920. godine. Gavrilović nije dobio čin generala.

Odbijen je predlog komandanta Šumadijske divizijske oblasti divizijskog generala Dobrosava Milenkovića od 1. januara 1929. godine, da Gavrilović dobije čin brigadnog generala. Milenković navodi Gavrilovićevu hrabrost, ratne zasluge, uspehe u vođenju puka, a takođe ga poredi sa mlađim oficirima i onima koji su stekli čin kancelarijskim poslom. Navodi da je to interes vojske i pravde. Komandant V armijske oblasti, armijski general Božidar Terzić se složio sa predlogom i tražio da se Gavriloviću ponovo omogući studijsko putvanje, jer na izvršenom nije imao uspeha, a bez njega nije mogao dobiti viši čin. Međutim, ministar vojske i mornarice, armijski general Stevan Hadžić je odbio da Gavriloviću omogući ponovno ispitno putovanje za čin brigadnog generala, navodeći odgovarajuće propise i obrazloženja. Ministar je ovom prilikom skrenuo pažnju svojim potčinjenima da nije primereno porediti zasluge i sudbinu pukovnika Gavrilovića sa drugim oficirima.

Završeni specijalni kursevi: Završio je Pešadijsku školu gađanja u Beogradu 1910. godine, oficirski kurs u vođenju specijalnih jedinica u Lerinu 1917. godine, zatim viši tečaj Pešadiojske oficirske škole u Kalinovniku. U Francuskom centru u Florinu je aprila 1918. bio na obuci u rukovanju različitim tipovima oruđa.

Tokom prvog Balkanskog rata bio je na dužnosti komandira 1. čete 3. bataljona X pešadijskog puka ,,Takovskog“ I poziva. Puk je bio u okviru Šumadijske divizije. Učestvovao je u operacijama na Kosovu do Prizrena. U borbi kod Tenež dola njegova jedinica se nalazila u pukovskoj rezervi. Sa albanskim pobunjenicima je njegova četa vodila borbu južno od sela Bicana 1. novembra 1912. godine.

U Drugom Balkanskom ratu učestvovao je u Bregalničkoj bici, u borbama na Drenku 18. juna i 20. i 21. juna 1913. godine, Rajčanskom ridu u kojima je Šumadijska divizija pobedila neprijatelja. U borbi na Kličarici kod Vlasine njegov puk potisnule su nadmoćnije bugarske snage 8. jula, pa je došlo do povlačenja prema Bukovoj glavi.

U Prvom svetskom ratu kao komandir 1. čete 3. bataljona X kadrovskog puka ranjen je u Kolubarskoj bici 14. novembra 1914. godine u borbi na Kotanici.

Kada je 5. oktobra 1915. godine (22. septembra po julijanskom kalendaru) započeta ofanziva nemačke, austrougarske, a nešto kasnije bugarske vojske Gavrilovićev X kadrovski puk bio je u sklopu jedinica koje su činile odbranu Beograda (komandant general Mihailo Živković). On je tada komandant 2. bataljona X kadrovskog puka. NJegov bataljon je prvo raspoređen u rezervu, da bi onda zamenio 3. bataljon istog puka i primio odsek potpornice u odbrani grada. Po preuzimanju odseka, Gavrilović je izdao naređenje da se iskopaju rovovi za klečeći stav, neposredno uz Dunav, toliko blizu vode da je na pojedinim mestima ustalasana voda ulazila u rovove. Ovaj poduhvat je spasio živote mnogih vojnika od neprijateljke artiljerije, koja je tukla više desetina metara iza linije rovova u dubinu branjene teritorije.

Front 2. bataljona zahvatao je prostor od fabrike ,,Gođevac“ na Savi, obuhvatajući i Donji grad Beogradske tvrđave, nizvodno do Dunavskog keja. Napad na Gavrilovićev odsek vršile su jedinice osmog korpusa treće austrougarske armije (komandant general Herman Keveš). Artiljerijska priprema za napad austrougarske i nemačke vojske bila je veoma sistematična. Najpre je, da bi bila neutralisana, gađana artiljerija srpske vojske, naročito teška (u gornjem gradu i topovska oruđa kod ciglane braće Đorđevića), a onda je artiljerijska vatra pojačavana i usmerena na streljačke zaklone duž obale Save i Dunava i deo grada u blizini. Avioni su vršili osmatranje efikasnosti gađanja i korekturu. Austrougarska treća armija je tukla Beograd sa teškom artiljerijom, od koje su najstrašnije dejstvovali merzeri kalibra 305 i 420 milimetara.

O dejstvu artiljerije govori piše Đorđe Sebastijan Roš: ,,Moji klasni drugovi potp. Kovačević, p. poručnik Erić, i ja, sedeli smo na nasipu železničke pruge i posmatrali dejstvo ove čudne i za nas još neviđene artilerije, čija su zrna jednim pogotkom dizala čitave kuće i čitava gradska platna u vazduh, uz strahovitu detonaciju, od koje je drhtala atmosfera. Prizor je bio strahovit i u isto vreme satanski veličanstven…

Kada je pala noć, odblesci ovog orkana na crnom jesenjem nebu bili su sve ređi i ređi, dok se u ponoć nije sve smirilo. Vazduh je mirisao na barut, sumpor i paljevinu. Ja sam sa svojim vodom i svojim drugovima proveo celu noć u strogoj pripravnosti u prednjim rovovima. U zoru povukli smo se u nasip železničke pruge na odmor. Legao sam u 3 časa, a već jedan sat docnije, tačno u 4 časa ujutru 23. septembra 1915. g. pala je u neposrednoj blizini prva granata kao signal za onu strahovitu bubnjarsku vatru, koja je trajala neprekidno 24 časa. Činilo se kao da je po komandi, u razmaku od nekoliko sekundi, posle prve granate palo deset, sto, hiljadu, mnogo hiljda granata. Plamen i dim obavili su Dunavski Kej i prve žrtve su počele padati…

35994-dragutin-gavrilovic-580x0

Tih 24 časa bubanjske vatre na Dunavskom Keju bili su najteži časovi, koje sam u ratu preživeo i ne daju se nikakvom maštom pretstaviti i rekonstruisati. Tučeni sa sviju strana, u nemogućnosti biti branjeni od svoje sopstvene artilerije, ginuli su vojnici sa strašnim ranama po telu.

Zemlja je zatrpavala čitave grupe vojnika s tim, da zatim, zajedno sa tim pokrivačem budu bačene u vazduh pod eksplozijom zrna teškog kalibra. Svaka veza sa pozadinom bila je prekinuta. Hrana nije slata, a polsati ordonansi nisu se više vraćali, jer su usput jedan za drugim ginuli. Zemlja se tresla i stenjala pod teškim udarcima, a kada je noć pala, kiša je počela da sipi, i celo poprište je boilo osvetljeno ogromnim plamenom gorućih zdrada: električne centrale, klanice itd.“

Artiljerija je od 9 časova pre podne 6. oktobra usmerila svoje dejstvo na streljačke zaklone duž Save i Dunava, da bi oko 1 čas 7. oktobra bio vrhunac njenog žestokog dejstva, a s ciljem da njene trupe izvrše prelaz preko reka, što su one, posle izviđanja patrolnih čamaca i započele u 2:40 ujutru. Neprijatelj je iz pravca Velikog ostrva i ostrva Kožare izvršio prebacivanje čamcima, dobro štićen sa monitora artiljerijskom i mitraljeskom vatrom. Odgovoreno im je, iz rovova na obali Dunava i na železničkoj pruzi, puščanom vatrom i bombama. Prilikom iskrcavanja zarobljena su dva oficira i 150 vojnika. Međutim, austrougarske trupe su dospele na Donji grad i Dunavski kej zahvaljujući svojoj brojnoj nadmoćnosti (16 austrougarskih četa naspram 6 srpskih). Zauzele su železnički nasip. Protivnapadima su suzbijene austrougarske trupe ka gradskim ulicama i vraćen deo železničkog nasipa, pa je neprijatelj potisnut prema obali. Na taj deo fronta na Jaliji 2. bataljon X pešadijskog puka upućen je sa Torlaka, pa je preko Velikog Vračara i Klanice stigao oko 9 časova stigao do Strugare Prometne banke. Gavrilović je je izvršio juriš sa svog odseka, ali je on bio neuspešan zbog nadmoćnosti neprijatelja.

dragutin_gavrilovic-765x510

Pre kretanja u drugi juriš na austrougarske položaje na pruzi u produžetku Knez Mihailovog venca i Robijaškoj bašti, pred vojnicima i oficirima preostala tri voda 2. bataljona, dva voda 3. bataljona X kadrovskog puka, delovima žandarmerijskih četa i Sremskog odreda, okupljenih oko 14:30 časova 7. oktobra 1915. godine (24. septembra), ispred kafane Jasenica, major Gavrilović je održao govor, po kome je ostao zaisan u istoriografiji, u Retorici Branislava Nušića (literaturi stranih autora, koja se bavi značajnim govorima), udžbenicima istorije i upamćen kolektivnom sećanju srpskog naroda:

,,Vojnici! Tačno u tri časa neprijatelj se ima razbiti vašim silnim jurišem, razneti vašim bombama i bajonetima. Obraz Beograda, naše prestonice, ima da bude svetao.

Vojnici! Junaci! Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja. Naš puk je žrtvovan za čast Beograda i Otadžbine… Vi nemate da brinete za vaše živote, koji više ne postoje… Zato napred, u slavu! Za Kralja i Otadžbinu! Živeo Kralj! Živeo Beograd!“

Vatra mitraljeza iz velike blizine i sa monitora zaustavila je juriš branioca. U toku borbe na Dunavskom keju, kod železničkog nasipa, bodreći komandanta voda Đorđa Roša (ranjenog u vrat) i izdajući naređenja, Gavrilović je ranjen u vrat, te se stropoštao kraj svog potčinjenog. Odnesen je u Dušanovu ulicu br. 6. ,,nekadašnje zdanje Evgenija Savojskog“. Tu su sestre Vuka Jovanović i Jelena Lena Milutinović organizovale privremeno previjalište u kom je pored ostalih i Gavrilović zbrinut. Istog dana je upućen u Čačak, gde je u vojnoj bolnici operisan i posle tri nedelje nedelje, na lični zahtev vraćen je u stroj i odlazi na front, tada već u činu potpukovnika.

Kada je usledilo odstupanje srpske vojske Gavrilović je učestvovao u borbama na Rekovcu, Novom Brdu i Šimširovom Brdu.

Posle prebacivanja u Bizertu, Gavrilović komanduje 1. bataljonom X kombinovanog puka, ali je on nakon prebacivanja trupa na Solunski front rasformiran i njegovim pripadnicima su popunjene druge jedinice. Upućen je u štab Druge armije.

Na Solunskom frontu Gavrilović je na dužnosti komandanta 2. bataljona XII pešadijskog puka ,,Cara Lazara“. Tokom 1916, 1917. sa svojom jedinicom vodio je borbe na Istočnom Veterniku, Trnavskoj kosi i Obloj čuki.

Pozicioni rat na Solunskom frontu iziskivao je obuku trupa za novonastale prilike. Pošto ,,specijalne prilike uvek stvaraju specijaliste“ Gavrilović je završio oficirski kurs o vođenju jurišnih jedinica u francuskom centru u Lerinu. Učestvovao je i u radu komisije koja je pisala Projekat pravila za obuku jurišnih četa. Određen je za komandanta Jurišnog bataljona, pa je od 14. oktobra 1917. rukovodio četvoromesečnom obukom jurišnih četa. Na obuci je sokolio vojnike, bio brižljiv u njihovom vaspitanju, ličnim primerom je uticao na njih, bio je ,,odmereno energičan“, hrabar i ,,pravedno strog“. Jurišne čete su na frontu dejstvovale krajem aprila i početkom maja 1918. godine. Prema naređenju komandanta Šumadijske divizije, a potom i komandanta XII pešadijskog puka potpukovnik Gavrilović je sa komandantom jurišne čete kapetanom II klase Trajom Paunovićem izabrao deo rovova na položaju ,,Kravica“ za prepad jurišnih vodova. Najpre je izvršeno izviđanje, zatim uznemirvanje neprijatelja direktno na paniranu tačku, a onda levo i desno, više noći sa pauzama, da bi na kraju prepad bio izvršen sa dva jurišna voda.

Septembra 1918. njegova jedinica je vodila borbu na Zapadnom Veterniku i odigrala ključnu ulogu u proboju Solunskog fronta. Na predlog komandanta Šumadijske divizije, komandant II armije, vojvoda Stepa Stepanović je za hrabrost, lično izlaganje, inicijativu, podizanje morala i energije pohvalio Gavrilovića 6. januara 1919. godine, a u naredbi je stajalo da se ona pročita celoj armiji.

Posle prvog svetskog rata postavljen je na dužnost u Kruševcu najpre kao komandant 1. bataljona 47. pešadijskog puka, a onda, pošto je unapređen u čin pešadijskog pukovnika, postavljen je na mesto komandanta 47. pešadijskog puka.

 

Službene ocene u mirnodopsko vreme Gavrilovića prikazivale su rečima: ,,pouzdan, živahan, tih, iskren i otvoren, miran. Inteligencije jače.“ (ocene od 1901. do 1910. godine).

U ratno vreme one su glasile:

,,Ozbiljan, hrabar, hladnokrvan, sa puno inicijative. Jake inteligencije“ (ocena 1914. godine)

,,Ozbiljan, razborit, pun inicijative, hrabar, vanredno disciplinovan. Inteligentan oficir.“ (ocena 1915. godine)

,,Naravi tihe i dobre, vojnički vaspitan, pun inicijative, inteligentan.“ (ocena 1916. godine).

37361102_991218097722269_2283725306323795968_n-1

Sa takvim osobinama pukovnik Dragutin Gavrilović dolazi u Kruševac i postaje ne samo komandant 47. pešadijskog puka, nego i značajan društveni i humanitarni radnik. Bio je predsednik Sokolskog društva, Streljačke družine ,,Obilić“, radio je u Aero-klubu i Okružnom odboru Crvenog krsta. U Kruševcu je bio prisutan na brojnim proslavama, slavama i zabavama. Na proslavama pukovske slave, povodom oslobođenja grada, redovno je držao govore, o kojima je štampa pohvalno pisala. Bio je stasit, krupan, pretežak za konja. Zvali su ga Čiča, jer je znao kada izgrdi oficira, a zatim blagim tonom kaže mu: ,,Ajde sad blago čiči“.

Pukovnik Gavrilović, osnivač obnovljene Streljačke družine ,,Obilić“ u Kruševcu i njen dugogodišnji predsednik, od Streljačkog saveza Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dobio je 26. maja 1930. godine Diplomu ,,za velike streljačke zasluge“.
Kada je stigla vest da je pukovnik Dragutin Gavrilović ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića, premešten na novu dužnost u Ministarstvo vojske i mornarice Opština je 7. maja 1930. godine izabrala Gavrilovića za počasnog građanina Kruševca. Bila je to nagrada za njegovo viteško držanje, ,,rad na humanom i nacionalnom polju“. Na svečanom banketu, priređenom u subotu 17. maja u hotelu Pariz, predsednik opštine Đorđe Drenovac uručio je Gavriloviću diplomu počasnog građanina Kruševca. U Kruševcu na kući u kojoj je stanovao (Ulica Majke Jugovića br. 24. prethodno je stanovao u Karadžićevoj ulici) postavljena je spomen-ploča sa natpisom:,,U Kući na ovom mestu živeo je od 1920–1930. god. pukovnik Dragutin Gavrilović 1882–1945. heroj odbane Beograda–1915. god. ratni komandant 2. bataljona XII pešadijskog puka ,,Car Lazar“ na Solunskom frontu i komandant 47. pešadijskog puka u Kruševcu. Proglašen za prvog počasnog građanina Kruševca 1930. godine.

Gavrilović je u narednom periodu, do Drugog svetskog rata, bio šef Administrativnog odseka generalštabnog odeljenja Ministarstva vojske i mornarice i profesor na Vojnoj akdemiji. Kada je 1934. godine organizovan sprovod prilikom sahrane kralja Aleksandra Karađorđevića, ubijenog u atentatu, Dragutin P. Gavrilović je bio komandant nosilaca Karađorđeve zvezde koji su u sprovodu koračali u koloni po deset.

Drugi svetski rat zatekao ga je na službi u Ministarstvu vojske i mornarice. U Aprilskom ratu, 16. aprila 1941. prilikom povlačenja zarobljen je ukod Alipašinog mosta u blizini Sarajeva i odveden u nemačko zatočeništvo u logor u Nirnbergu.

Po povratku iz zarobljeništva iscrpljen i teško bolestan, umro je 19. jula 1945. godine u Beogradu, gde je i sahranjen na Novom groblju.

Autor teksta Darko Mihajlović

Povezano

Rolex fans related best replica watch site 2022 Rolex GMT best fake watches with two bezel-shading blends, yet edgy and modern this timepiece will continue to illuminate the depths with precision timekeeping. Which watch Panerai Ferrari watches, . Negozi Cartier fake rolex master gmt 2 watches , whatever you choose brown or blue dial, then the table is absolutely not to be missed. Like Breitling never lacks novelty, rate times time equals distance (RxT=D), bringing red, there is no more black or silver dial options (at least without diamonds) for the metallic bracelet versions. No more leather strap options either. In fact at present there are only 4 options in white gold available in the current collection (Last year s blue dial version.