Ilsustacija: Laguna / Facebook
Rimska civilizacija i dalje živi u našoj svakodnevici, “od Singidunuma do Naisa i dalje hodamo njihovim stopama” – reči su Duška Lopandića, autora knjige “Purpur imperije”, koji oslikava jedinstveni period istorije u kome su ljudi iz naših krajeva, naši prethodnici i zemljaci, imali ključnu ulogu i usmeravali budućnost Rimskog carstva, ali i sudbinu hrišćanstva, pa i celokupne evropske civilizacije
Posle smrti rimskog cara Marka Aurelija, pripadnika antoninske dinastije i poslednjeg u nizu “petorice dobrih careva”, čiji su ratni pohodi zabeleženi na stubu podignutom u njegovu čast koji i danas stoji netaknut u Rimu, Rimsko carstvo postepeno tone u krizu i menja se. Imperator je u krvi smenjivao imperatora, a purpurna boja vladarskog plašta i boja carske krvi smenjivale su jedna drugu… Izgledalo je kako je Carstvo pred raspadom.
A onda će, konstatuje Duško Lopandić u svom “Purpuru imperije”, u toku nekoliko generacija, odbranu i sudbinu carstva preuzeti ratnici i vladari rođeni na Balkanu, deca Dunava i Save, ljudi rođeni i odrasli u Sirmijumu (danas Sremska Mitrovica) – čak njih šest, Naisu (danas Niš), Singidunumu (danas Beograd). Neki su od njih bili sposobne vojskovođe, poneki dalekovidi, a jedan ili dvojica i genijalni vladari.
“U jednom od najvećih preokreta zabeleženih u celokupnoj istoriji, ljudi iz naših krajeva će snagom svojih mišica i svoje volje preusmeriti tok istorije. Uz velike napore i žrtve tih „vojničkih careva“, skromnog ilirskog ili tračkog porekla, Carstvo će ponovo biti okupljeno, učvršćeno, izmenjeno. Zasjaće obnovljenim sjajem, još jednom kao Roma Aeterna, večiti Rim… Opstajaće još vekovima – dva veka na Zapadu i više od hiljadu godina na Istoku – u Vizantiji. Još duže od toga – praktično sve do danas – trajaće rimsko nasleđe, kao i slika i sećanje na davno doba kad su već cela civilizovana Evropa i Mediteran bili jedno” – piše Lopandić, zaključujući kako je teško pronaći u celokupnoj istoriji ovih prostora period kad su ljudi iz naših krajeva, naši prethodnici, zemljaci, neki od njih i naši preci, imali toliko veliku ulogu i po sudbinu celokupne evropske civilizacije.
Već je i to bio dovoljan argument da pred čitaoce izađe sa knjigom o carevima poznog Rimskog carstva s prostora Balkana, kojom defiluju likovi Konstantina Velikog (prvog rimskog imperatora koji je prihvatio hrišćanstvo i za koga su savremenici govorili da je „izvanredan vojskovođa, energičan, popularan, hrabar i sposoban”), Galerija „graditelja” (Romulijane, ali i mnogih palata, trijumfalnih kapija i terma), Proba “vinogradara”, Konstancija, Maksimijana, Aurelijana, Licinija, Gracijana, Konstansa, Jovijana i ostalih, odevenih u čuvene imperatorske ogrtače boje puprura.
Otuda je i knjiga ponela svoj naslov “Purpur imperije” – ta zagasito ljubičasto-crvena boja simbolizovala je carsku vlast i bojila njihovu vladarsku odeću, zadržavši tu ulogu sve do kraja Vizantije. A dobijala se od posebne vrste morskih puževa, vretenara, sa Mediterana, koji su napadali školjke i imali kućicu produženu u dugu trnovitu cev. I bila je preskupa – trebalo je preko 10.000 puževa za samo jedan gram boje!
“Purpur imperije” na popularan način evcira upravo vreme trećeg i četvrtog veka, u kome je većina rimskih careva poticala sa prostora današnje Srbije, odnosno sa šireg prostora Balkana, iz rimskih provincija Donje Panonije i Gornje Mezije, preuzevši ključnu ulogu i usmeravajući budućnost Rimskog carstva, ali istovrmeno i sudbinu hrišćanstva i kasnije čitave Evrope.
– To je bio ključan period u istoriji antičke civilizacije, preloman period koji je jedno veliko carstvo potpuno transformisao, a u toj transformaciji ljudi koji su u to doba vladali Rimom su u prvom redu vodili vojske, legije, ali su neki od njih imali i izuzetan državnički dar. Želeo sam da prikažem živote i karijere tih ljudi, šta je Rim značio u to doba, ali šta znači i danas, ne samo zato što se još uvek čitaju rimski autori već i zato što na razne načine živimo i shvatamo svet na način na koji su to činili i Rimljani. Kada čitamo Marka Aurelija, sa kojim počinje ova priča o poznom Rimskom carstvu, čitamo nekoga ko nam je mentalno blizak iako je živeo pre dve hiljade godina i bio car. Mnoge rečenice koje je zapisao u dnevniku liče na nešto što bi napisali naši savremenici – ispričao je autor, Duško Lopandić, na nedavnoj beogradskoj promociji knjige.
Autor je, inače, sem što je objavio niz stručnih dela o današnjem svetu (Evropska integracija između nacije i globalizacije, Multilateralna saradnja na Balkanu), autor i dragocenih knjiga iz oblasti istorije (Letopis velikih župana, Vreme sjaja, vreme tame – istorija srpske diplomatije, Reči su senke dela – istorija diplomatije od Makijavelija do Vilsona, Nemanjići – vladari i likovi iz srpskog srednjeg veka, Dinastije koje su vladale Evropom, Bitke za Balkan i druge), kojima treba dodati i ovu o “našim rimskim carevima”.
– Rimska civilizacija i dalje živi u našoj svakodnevici, od Singidunuma do Naisa i dalje hodamo njihovim stopama – kaže Lopandić.
U njegovoj se knjizi koncizne imperatorske biografije prepliću sa ostalim temama relevanznim za vreme koje oživljava – sa crkvenim saborima, svecima sa ovih prostora, gradovima, putevima i građevinarstvom, legijama, vojskom, sve do zanimljivih epizoda iz privatnog života pojedinih istaknutih ličnosti, kao što je ljubavna priča između Konstancija III i Gale Placidije. Pred čitaocima se nižu i slikoviti prikazi gradova antičkog doba – Beograda (Singidunuma), Niša (Naisa), Gamzigrada (Feliks Romulijane), Bele Palanke (Racijarije), Sremske Mitrovice (Sirmijuma) i života koji je u njima vođen.
I sve to baš prema mudrosti Seneke (“O kratkoći života”), koju autor citira na otvaranju svoje knjigu: “Nijedno stoleće nama nije zabranjeno, u svaki vek imamo pristup i, ako nam se svidi da veličinom uma prekoračujemo uske okvire ljudske krhosti, veliki je vremenski prostor po kom možemo da lutamo.”
- Slavoljub Marković
