Knjiga Helge Hošek Vajs je poresno svedočanstvo jedne devojčice o životu u koncentracionom logoru * “Pred nama je beleška deteta o životu unutar zidina fabrike smrti. Ona šalje zrak svetlosti kroz dugu, crnu noć“ napisano je u “Daily Expresu”. Knjigu poklanjaju internet portal RTK i Laguna, čija najnovija izdanja predstavljamo – i darujemo gledaocima! – petkom u emisiji „Opušteno“ (u 21:00, repriza je nedeljom u 14:05 sati).
Knjigu poklanjamo posetiocu sajta RTK koji PRVI tačno odgovori na nagradno pitanje:
NAGRADNO PITANJE:
1. Kako se zove monografija sa crtežima i slikama Helge Hošek Vajs, od kojih su neki uvršćeni i u izdanje njenog dnevnika koji je objavljen u izdanju Lagune?
ODGOVORITE kroz komentar na ovaj post i obavezno ostavite svoj e-mail, na koji će biti kontaktiran posetilac sajta, koji prvi da tačan odgovor na nagradno pitanje, i upoznat sa načinom preuzimanja nagrade.
,,S godinama se č
ovek stalno vraća u prošlost. Sa mučenjem shvatam da je nikad nisam ni napustila. Nakon mnogo godinačitala sam ponovo svoj dnevnik, veoma pažljivo, od početka do kraja. Priznajem, sa malo nostalgije i na mnogim mestima sa mnogo emocija” – zapisala je Helga Hošek Vajs, autorka knjige koja je, u formi dnevnika, nastala za vreme holokausta. Helga je, naime, bila jedno od malobrojne jevrejske dece iz Praga koje je preživelo holokaust. Posle rata uspela je da dođe u posed svojih dnevničkih beleški i dopuni ih potonjim iskustvima i promišljanjima. Tako je nastalo jedno od najslikovitijih i najupečatljivijih direktnih svedočanstava o holokaustu koje smo do danas otkrili.
Godine 1941. dvanaestogodišnja Helga Vajs i njeni roditelji bili su primorani da se oproste od svog doma, svojih rođaka i svega što su do tada znali – bili su internirani u nacistički koncentracioni logor u Terezinu.
“Prvo su nas odveli na kupanje, gde su nam uzeli sve što smo imali. Nije nam ostalo doslovce ništa. Već sam se polako navikla na te obrijane glave, ali prvi utisak je bio zastrašujuć. Nisam mogla da prepoznam ni sopstvenu majku dok joj nisam čula glas…”
Naredne tri godine, Helga je uspevala da beleži svoja svedočanstva o preživljavanju porodice i ljudi koji su joj u logoru postali prijatelji. A onda su poslati u Aušvic. Njen dnevnik je ostao sakriven u pukotini jednog zida.
Knjiga je upotpunjena i obimnim intervjuom, koji je sa Helgom Vajs napravljen u njenom stanu u Pragu pre tri godine.
Helga Hošek Vajs rođena je 1929. godine u Pragu. Njen otac je radio u državnoj banci, a majka je bila krojačica. Od 15.000 dece koja su bila dovedena u logor Terezin i kasnije deportovana u Aušvic preživelo je samo njih 100. Helga je bila jedno od te dece. Nakon rata vratila se u Prag i studirala slikarstvo i umetnost. Postala je poznata slikarka.
Helga se udala 1954. godine za muzičara Jirija Hošeka. Ima dvoje dece, troje unučadi i živi u istom stanu u kojem je i rođena.
Devojčica prevarila doktora Mengelea
Na jednom peronu u Aušvicu 1944. godine, Helga Vajs i njena majka su prevarile jednog od najsurovijih ljudi u modernoj istoriji, Jozefa Mengelea, i uspele da spasu svoje živote.
Vajsova, koja je bila tek ušla u pubertet, lagala je o svojim godinama, tvrdeći da je dovoljno stara da ode na prinudni rad.
Njena majka je ubedila naciste pod komandom Mengelea da je Helga u stvari njena starija kćerka, i tako je poslata u barake za prinudni rad, a ne u gasnu komoru.
Ova priča je jedna od mnogih zabilježenih u dnevniku iz tog koncentracionog logora. Helga je pominjala spise prilikom povremenih javnih nastupa, ali je interesovanje javnosti za njenu priču uvek bilo u senci uspeha poslijeratne slikarke. Britanska izdavačica Venecia Baterfild je za postojanje dnevnika saznala kada je umetnica boravila u Londonu.
„Razgovarale smo ne više od 10 ili 15 minuta. Ona je neverovatna žena, divna i živahna“.
Baterfildova, koja je takođe objavila dnevnik Ane Frank, zatražila je da pogleda primerak spisa u jednoj od preostalih Helginih svezaka. „Ono što je važno o dnevniku je to što je to Helgina realnost. Tamo ste sa njom. To je veoma drugačija stvar od memoara“.
Prije nego što je Vajsova kao dete poslata u tvrđavu u Terezinu koji su kontrolisali nacisti, svedočila je o podmuklom progresu holokausta u Pragu. „Jedna stvar za drugom je bila zabranjivana: zapošljeni su izgubili svoja radna mesta, zabranjeno nam je da idemo u parkove, na bazene, u sportske klubove.
Kada sam imala 10 godina zabranjeno mi je bilo da idem u školu,“ kazala je umetnica za „Observer“. „Stalno bih pitala moje roditelje ‘Što se dešava?’, i bila besna na njih ukoliko bih pomislila da nešto pokušavaju da sakriju od mene, da me zaštite“.
Terezin, grad na severo-zapadom obodu Praga, bio je tranzitni centar gdje su češki Jevreji radili prije nego što bi bili poslati u istrebljivačke kampove. Njen dnevnik, koji počinje 1939, beleži zvukove koji je i dalje progone, „prijeteće korake“, urlanje čuvara, lupanje vratima i histerično plakanje koje je uvijek zvučalo isto.“
„Ona je očigledno bila veoma pametna i prilično zrela“, kazala je Baterfildova. „U početku je bila zaokupljena školom, kao svako dete u tom periodu. Zatim slede užasna opraštanja, jer su njene prijatelje počeli da odvode u Terezin.
U svakom od tih trenutaka, Helga misli da joj se dogodila najgora stvar, i time vidite kako se ljudi navikavaju na loše stvari.“
Međutim, nisu sva sećanja na Terezin bila bolna. Ona je tamo odrasla, prvi put se zaljubila, i provela jedno vrijeme sa oba roditelja, prije nego što je njen otac ubijen u Aušvicu. „Otac mi je rekao da, ma šta da se desi, moramo ostati ljudi, kako ne bi umrli kao stoka“, ispričala je umetnica.
Sa majkom je 4. oktobra 1944. transportovana u Aušvic, gdje su se suočile sa Mengeleom, koji je usmeravao djecu i starije žene ka gasnoj komori, a odrasle koji su bili u kondiciji u kamp na prinudni rad.
Zahvaljujući njenom izgovoru, ona je bila jedno od retkih deteta poslatih u Terezin koja su preživeli.
