“Srpski narodni kalendar za godinu 2013” Dragomira Antonića je knjiga o mesecima mladim i starim, o crkvenim i narodnim praznicima, mučenicima za veru i narodnim svecima, o verovanjima i živopisnoj običajnoj praksi. I tako, iz dana u dan…
Na raskrsnici između dve godine, svojevrsni putokazi su i kalendari. Svojevremeno se i Dušan Radović, na svoj duhovit način, ironično pitao da li su kalendari dokaz da ćemo živeti ili razlog za život? A maltene čitava prošla godina protekla je, znate već i sami, u znaku priča o Majanskom kalendaru.
Sve dok su naši preci živeli od lova i sakupljanja plodova, za njih su postojali jedino dani – koliko se puta Sunce pojavi na nebu, toliko ima i dana. Duže vremenske periode moglo se računati gledanjem u Mesec, jer se on pokazao kao vrlo upotrebljiv za tu namenu. Za prvo vreme, to je bilo sasavim dovoljno, mada ponekad naidju kišni dani, ponekad nastanu periodi dugih žega, ali – to je bilo do bogova…
A onda su došli kalendari, mada se ni ono puko “narodno” računanje vremena i prilagođavanje pojedinih dana verovanju u “znake prirode i natprirodnog” nikada do kraja nije izgubilo. I svaka sredina imala je, i u nekoj meri sačuvala, svoje osobenosti.
Na tom tragu možemo da pratimo i razvoj srpskih narodnih kalendara. Možda nije suvišno da podsetimo i kako reč “kalendar” potiče od latinske reči “kalenda”, što znači prvi dan u mesecu, mada u novije vreme postoji i mišljenje da pojam u stvari potiče od srpske reči “kolodar”.
Stari slovenski naziv za kalendar – mesecoslov – dugo je bio uobičajen u srpskom jeziku. Mnogo pre štampanih kalendara kod Srba su postojali rukopisni, od kojih je sačuvan kalendar Gavrila Trojičanina iz 1648. koji se danas nalazi u Pragu. Prvi srpski kalendari štampani su u Veneciji, Beču, Budimu i Temišvaru, gde su u to vreme postojale velike zajednice Srba…
Međutim, ako vas već interesuje priča o kalendarima, reći ćemo da upravo ona otvara knjigu etnologa Dragomira Antonića “Srpski narodni kalendar za godinu 2013“, u izdanju Službenog glasnika, koji je očigledno odlučio da nastavi lepu praksu objavljivanja nove kalendarske knjige za svaku narednu godinu. A u knjizi se, nakon uvodnog dela (koji govori još i o mesecu, “mladim i starim danima”, pa o danima u sedmici) nižu kratke priče o crkvenim i narodnim praznicima i izlistavaju običaji, verovanja i narodni mitovi vezani uz svaki dan u godini. Na jednostavan i lako čitljiv način tako se prate i tumače tragovi koje su iza sebe ostavili običaji i verovanja, u ovom ili onom obliku prisutni sve do naših dana.
Autor, tako, predočava nasleđe i bogatstvo verovanja, a knjiga prerasta u svojevrsni pojmovnik, kojim defiluju kršteni i nekršteni dani, mučenici za veru i narodni sveci, kućni duhovi zaštitnici, bajalice i uzrečice, drugim rečima sve ono “u šta su naši stari verovali i što su poštovali da bi bili Bogu bliži, u berićetnim i gladnim godinama, praznim i punim danima, u životu i smrti”. Antonić nam, tako, slika Srbiju iz životne, narodne prakse, koja je u svakom danu uspevala da pronađe poneku božansku nit, ali i jasan socijalizujući karakter.
Tako se, na primer, drugi dan Božića (8. januar, dan izlazka ovog broja “Trećeg oka”) “posvećuje šetnji i poseti prijateljima i kumovima”, piše Antonić. “Ko ima prijatelje, bogat je čovek. A bogati ljudi prednjače u solidarnosti i milosrđu. Ovako bi trebalo proslaviti Božić.” Svakako, autor ne propušta priliku da zatim podseti i na prvi dan koleda, na koji su maskirane povorke obilazile selo i izvodile razne magijske radnje, sve u želji da domaćinstva budu zdrava i da napreduju, ali i na “vijanje Božića” o drugom danu velikog praznika, kada se radosno jurilo kroz selo na svečano okićenim konjima…
Vremena prolaze, priče o njima ostaju. A stižu i nove…
Slavoljub Marković
