Novi uslovi života prominili su svakodnevicu, pa većina ljudi provodi više vremena uz ekrane telefona, računara i televizora. To nije dobro, naročito za decu u ranoj životnoj dobi. U poslednje vreme u psiho-terapijjskoj terminologiji pojavljuje se termin “ekranizam”, koji se vezuje za dugi i zavistan boravak pored ekrana. Kakve su posledice i kako sprečiti ovu pojavu savetuje logoped u školi za osnovno i srednje obrazovanje “Veselin Nikolić” u Kruševcu Ivana Ristić.
“Ekranizam” vrlo često može prerasti i u socijalni poremećaj, s obzirom da deca zbog prekomerne upotrebe tehnologije odbijaju interakcijiju s okolinom. Pravovremeno delovanje vrlo je važno da bi diete imalo pravilan rast i razvoj. Važno je da roditelji na vreme primete promene na djetetu, nađu načine zabrane ili podstaknu drugi vid igre ili okupacije deteta, a ukoliko to ne urodi plodom treba da potraže pomoć kod degektologa, logopeda ili psihihologa. Nuro
Rana intervencija, rad do 3 godine života je ključan. Mozak deteta je najosjetljiviji u ranoj dobi, pa samim tim i negativni uticaj ekrana je najjači upravo tada.
“Naučnici neuropedijatrijske studije navode kako deca do treće godine života nikako ne smeu biti izložena ekranima, u uzrastu od treće do šeste godine dozvoljeno im je po 30 minuta dnevno, a oni u ranom školskom uzrastu uz kompjutere i druge ekrane trebalo bi da provedu najviše jedan sat, posebno ukoliko su sadržaji needukativni u ta spadaju igrice, gledanje slika idrugih jako zvučnih i koloritnih sadržaja.
Postoje i edukativni sadržaji, ali oni su opravdani samo ako su interaktivnii ako postoji neki vid komunikacije, a u to spadaju online nastava -e aktivan ciljani mentalni rad i on ne spada u rizike “ekranizma”, pojašnjavaju stručnjaci, ali i njihovo trajanje treba da je ograničeno i sa čestim pauzama.
Previše vremene pored ekrana, ne samo da šteti mozgu, smanjuje koncentraciju i brzinu razmiš’ljanja, već može da dovede i do asocijalnog ponašanja i povlačenja deteta u sebe. Što je dete starije, problem će biti izraženiji, pa je svakako važno na ovu pojavu obrati pažnju i svesti je na najmanju moguću meru, a dete uključiti u obične radnje i aktivnosti koje radi roditelj, uz dodatna objašnjenja ili uz učećše dece u tim radnjama, kaže logoped Ivana Ristić.
foto/pixabay
