MEDIJA CENTAR BEOGRAD
Milan Vlajčić, poznati filmski kritičar, novinar i književnik, preminuo je u 83. godini u Beogradu, preneli su srpski mediji. Ostaće upamćen kao nezaobilazna figura novinarske i kulturne scene u Jugoslaviji i Srbiji, čije kolumne su se nestrpljivo iščekivale svake nedelje. Bio je filmski kritičar dnevnika Politika gotovo 20 godina, do 2004, kada je počeo da piše u listu Blic. Godinama je bio jedan od vodećih hroničara FEST-a, najdugovečnijeg filmskog festivala u Srbiji. U nekoliko navrata bio je i učesnik emisije OPUŠTENO Televizije Kruševac, gde je u telefonski beleženim izjavama komentarisao filmska dešavanja i ostvarenje.
Otišao je naš Vlaja, čovek čiji smo angažman pratili, kome smo se divili dok smo iščitavali njegove svakodnevne lekcije iz ljubavi prema novinarstvu. Njegovi tekstovi bili su ode pisanoj reči, svaki ponaosob dokaz posvećenosti, praznik za čitateljstvo, pouka mlađim kolegama. O tome da nema preče stvari od teme o kojoj pišu i da je njihova obaveza da o njoj znaju najviše što se može. I da sve što znaju podele sa stilom i brigom o svakoj rečnici, dajući faktografiji i svojim zaključcima istinsku vrednost i značenje.
Za čitateljke i čitaoce bio je čovek zbog čijih se recenzija išlo u bioskope, da se pogleda film – naprosto zato što je “Vlajčić napisao da je dobar”. Delio je neštedimice svoju erudiciju, pisao sa velikim poznavanjem i strašću, približavajući nam na svoj način civilizacijska dostignuća, od Bergmana do Pink Flojda, tragajući da bi uživao i da bi prokrčio put. To je bila njegova misija.
Na samom početku sunovrata profesije bio je na jedinoj strani koju je poznavao, među najboljima, kolegama koje su se odupirale represiji, mraku, instrumentalizaciji novinarstva i njegovog pretvaranja u ratnohuškačku propagandu. Bio je hodajući moralni orijentir, čovek ka čijoj se strani gledalo u preispitivanju vlastitih stavova u sumnji.
Tamo gde je bio Milan Vlajčić bili su istina i pravda, bili su moral i borba za dostojanstvo profesije i kada je bilo izvesno to koliko je ona donkihotovska.
Otišao je Milan Vlajčić, čovek koji se nije predavao, koji nam je pomagao voleći nas i ne popujući, koji nas je učio pišući. Naš uzor koji nije uzmicao pred prostaklukom, koji nije pristajao na društvo bez morala, koji je znao da nema novinarstva bez znanja i časti.
Ostavio nam je divna sećanja i teške zadatke, da ne odustanemo od načela koja su proklamovali utemeljitelji Nezavisnog udruženja novinara Srbije i da pokušamo da se približimo njegovoj vrednosti.
Milan Vlajčić je rođen 1939. godine u Beogradu, gde se školovao i diplomirao na Katedri za opštu književnost sa teorijom književnosti Filološkog fakulteta. Bio je urednik kulturnih rubrika Studenta, Mladosti, Vidika, filmski je, pozorišni, književni i televizijski kritičar; godinama je radio u Politici, NIN-u i brojnim časopisima, za šta je dobijao nagrade i priznanja, među kojima su Zlatno pero, “Dušan Duda Timotijević”, “Milan Bogdanović”, “Nebojša Popović”, te Zlatni beočug, nagradu Beograda za trajni doprinos kulturi, 2000. godine.
Prvu knjigu književnih kritika i ogleda “*Poprišta”* objavio je 1970. u Nezavisnim izdanjima Slobodana Mašića. Zbirku kritika “*Jednom i nikad više”* objavio je u BIGZ-u (Biblioteka Dvadeseti vek), a zbirku komentara
objavljenih u Politici* “Ćuti i plivaj dalje”* u Narodnoj knjizi.
Objavio je i knjige “Pristrasna lektira”, “Uzvodno od Džimija Barke”, “Noć u Kazablanki”, “Fest, odbrojavanje”, “Legenda o Zidu Gradska šetnja”, “Pogled iz ogledala”, “Zvezdana prašina”.
Bio je član međunarodnih žirija na filmskim festivalima u Kanu, Berlinu, Veneciji, Montrealu, Krakovu, Monpeljeu, Minhenu i Beču.
Nezavisno udruženje novinara Srbije – NUNS, 10. februara 2022.
Tako je govorio Vlajčić
Ocenio je da srpski film „u poslednjih 20 godina ne postoji u ozbiljnom svetu”.
„Sada su na velikom talasu Rumuni (Munđiju, Puju), Grci (pokojni Angelopulos, Landinos), Mađari (Bela Tar, Nemeš), Turci (Nuri Bilge Džejlan, Kaplanoglu), bosanski autori poosvajaše neke Oskare, Zlatne medvede u Berlinu, o čemu mi odavde možemo sada da sanjamo…
„Imamo dobre filmove, ali oni retko prolaze van našeg područja jer to su ipak lokalne priče.”
