Zahvaljujući “Laguni”, Kolum Meken je već dobro poznat našoj čitalačkoj publici, koja je bila u prilici da ga upozna kroz romane “Igrač”, “Zoli” i “Vrti se, veliki svete”. Sada nam stiže i njegov “Transatlantik”, po mnogima i do sada najzrelije delo irskog pisca, čija se ranja proteže kroz 150 godina i lucidno spaja osobenosti plastično oslikanih likova, kako istinskih, tako i onih izmišljenih.
Kolum Meken je kao novinar radio za više irskih novina. Početkom osamdesetih proputovao je je biciklom Severnu Ameriku i radio kao vodič u rezervatu prirode u Teksasu. Godinu i po dana boravi u Japanu, da bi se zatim sa suprugom preselio u Njujork, gde i sada živi. I piše. Pre jedne decenije objavljena je njegova knjiga “Igrač” kod nas, iste one godine kada Meken dobiva nagradu časopisa Eskvajer kao pisac godine, ali i Puškartovu nagradu, nagradu Runi i priznanja Ajriš Indipendenta, Hjuza i Hjuzovih romana za 2003. godinu.
Bilo je očigledno da njegova literarna karijera kreće uzlaznom linijom. Inspirisan životom poljske ciganske pesnikinje Papuše, u knjizi “Zoli” snažno je dočarao lik Zoli Novotne, romske igračice, pesnikinje i revolucionarke i kroz roman o ljubavi i gubitku ponudio parabolu savremene Evrope. Njegov sledeći roman “Vrti se , veliki svete” donosi mu nagradu National Book Award 2009. i postaje bestseler posle koga je čialačka publika s nestrplkjenjem očekivali novu knjigu sjajno propovedača.
“Transatlantik”, koje je sada objavljen, duboko je razmišljanje o identitetu i istoriji zemaljskog šara koji, kako nam prođe koja godina, nekako postaje sve manji i sve čudesniji. Radnja romana odvija se u tri vremenska okvira. Vodi nas u Njufaundlend, 1919. godine. Dva avijatičara – Džek Alkok i Artur Braun – kreću za Irsku u pokušaju da prvi prelete Atlantski okean u neprekidnom letu, oslanjajući se na prepravljen bombarder, ne bi li zalečili rane iz Velikog rata.
Dablin, 1845–46. Na međunarodnoj turneji za podršku svojoj osporavanoj autobiografiji, Frederik Daglas nailazi na Irce koji saosećaju s abolicionističkim pokretom – uprkos činjenici da, dok glad hara zemljom, siromašni trpe tegobe koje su zapanjujuće čak i za američkog roba.
Njujork, 1998. Ostavivši mladu suprugu i tek rođeno dete, senator Džordž Mičel polazi u Belfast, gde mu kao sinu irskoameričkog oca i libanske majke zapalo da privede nesigurnom kraju zloglasne i ogorčene severnoirske mirovne pregovore.
Ova tri slikovita prelaska okeana povezana su nizom upečatljivih žena čije su lične priče zahvaćene talasima istorije. Počev od irske služavke Lili Dagan, čiji se put ukršta s Frederikom Daglasom, roman prati njenu ćerku Emili i unuku Loti, a dostiže vrhunac s pričom iz današnjeg vremena o Hani Karson, u kojoj se ovaploćuju sva nadanja i promašaji prethodnih naraštaja. Od irskih jezera do ravnica Misurija i vetrovite obale Njufaunlenda, njihova putovanja odražavaju napredak i oblikovanja istorije dok svaka od njih otkriva da čak i najskromniji trenuci milosti nađu put da uzburkaju vreme, prostor i sećanje.
Na kraju, ono što je autor romana stavio na početak, odmah posle posvete. Tri rečenice Eduarda Galeana, koje je Meken sugestivno izabrao za moto:
„Istorija nije nema. Koliko god je posedovali, lomili i lagali o njoj, ljudska istorija odbija da ćuti. Uprkos gluvoći i neznanju, vreme koje je bilo nastavlja da se zgušnjava u vremenu koje jeste.“
