Na adresu Dejana Ristića stigle vredne nagrade za poeziju
Dejana Ristića posetioci našeg sajta i čitaoci GRAD-a već su upoznali kao aforističara, a nagrade koje je nedavno dobio za poeziju povod su da ga predstavimo i iz dugog ugla…
Nedeljama unazad, na našoj internet adresi i na stranicama GRAD-a možete da čitate aforizme s potpisom Dejana Ristića. Ovaj 47-godišnji Kruševljanin britkog jezika po zanimanju je mašinski inženjer, na žalost bez zaposlenja. Ali zato sa retkim talentom da lucidne misli sažima do minimalističke forme aforizma. Nije to, međutim, jedino što Dejan piše…
Uostalom, potvrđuju to i najnovija priznanja pristigla na njegovu adresu – druga nagrada na četvrtom međunarodnom književnom konkursu “Dragan Žigić” za najbolje književno ostvarenje u 2012. godini Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju i nešto pre toga, “Albatros” pristigao sa međunarodnog književnog konkursa Umetničkog udruženja “Milutin Alempijević” iz Frankfurta na Majni. I oba puta su to nagrade za – poeziju.
* Kruševačkim medijima poznati ste kao satiričar. Sada saznajemo za dve vredne nagrade koje ste dobili – za poeziju ?
– U vodama poezije plivam već odavno, međutim, sticajem okolnosti, tek sada je došlo vreme da taj svoj rad prezentujem široj javnosti. Desilo se sasvim slučajno da se to vreme poklopi i sa dobijanjem dve nagrade na međunarodnim književnim konkursima, za dečju pesmu na konkursu Umetničkog udruženja iz Frankfurta na Majni, a potom i na konkursu za najbolje književno ostvarenje u 2012. godini Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju „Dragan Žigić”.
* Kada je poezija u pitanju ne obraćate se samo najmlađima, mada vam, izgleda, posebno prija kada za njih pišete…
– Najlepše i najlakše pišem za decu, jer deca su najiskreniji čitaoci. Kod njih nema podilaženja, kad nešto nije dobro oni to otvoreno kažu. Kod starijih je malo teže da se spozna prava istina o kvalitetu napisanog. Postoji još jedan otežavajući faktor, a to je da se u današnje vreme malo čita, pa je i krug čitalaca veoma sužen. U svojim pesmama trudim se ili da budem aktuelan ili da podsetim ljude na našu tradiciju i istoriju, da se ne zaboravi ko smo i odakle smo.
* Pisali ste uglavnom pesme i kratke priče za decu, ali u rukopisu imate i prvi roman…
– Na žalost, vremena su takva – kakva jesu, i najmanje pažnje i novca se izdvaja za kulturu, a i ono što se izdvoji obično ode na već afirmisane umetnike, tako da za nas koji nismo u žiži javnosti, uglavnom ne ostanu ni mrvice. Ali, ja ne gubim nadu i nadam se nekom boljem vremenu kada će taj roman ugledati svetlost dana.
* Otkuda poezija kao izbor u ovo vrlo „prozno” vreme?
– Prava poezija je fina i suptilna i teži jednoj liniji savršenstva. Ovo vreme nije ni blizu tome, svo je grubo i uskomešano. Za liriku gotovo da nema mesta, ali se ljubav ili ono što je od nje ostalo i dalje prepliće i brani nas da ne postanemo bezosećajni i otupeli pred surovom stvarnošću.
* Da li su aforizmi neka vaša svojevrsna autorska protivteža?
– Aforizam kao forma je prilično zahtevna oblast. Dobar aforizam mora da sadrži sveobuhvatnost romana i „žaoku” vica. On mora da izazove određenu reakciju kod čitaoca. Ako se to ne desi – aforizam nije dobar. Ta reakcija ne sme kod svih čitalaca da bude ista, već da zavisi od toga sa koje strane aforizma se nalazite.
* Koliko dugo ih pišete i koja je najčešća tematika?
– Prvi svoj nagrađeni aforizam napisao sam pre više od dvadeset godina, ali sam u toj grani stvaralaštva imao jednu dužu pauzu, da bih joj se vratio tek prošle godine. To je ustvari jedna vrsta ventila, oduška, jedna vrsta protesta i podsmeha svemu što nam se dešava. A što se tematike tiče, ako u svetu postoji Bogom dana zemlja za pisanje aforizama, to je Srbija. Dovoljno je da pogledate vesti ili ujutru pročitate novine (ako imate para da ih kupite) i već imate dovoljno materijala za pisanje.
* Kao da smo predodređeni za to da u ovoj zemlji nikada ne nedostaje materijala za satiru?
– Satirom se najlakše dopire do naroda, pa je ona najpogodnije sredstvo za izražavanje misli, osećanja i stanovišta. Kao takva ona je najpitkija i kroz nju se najlakše provuče i nešto što u ostalim književnim rodovima ne može lako da se iskaže. Bez želje za poređenjem, treba se setiti Nušića, Domanovića ili Sterije Popovića, čija je satira i danas toliko aktuelna kao da su svoja dela pisali o ovom vremenu i ovim ljudima. Da li su oni bili vizionari ili se kod nas ništa nije promenilo, to zaključite sami.
* Koliko vaša satira može ljudima da vrati osmeh na lice? Tim pre što je i ona, sama po sebi, zapravo dosta opora i samim tim ozbiljna?
– Humor kao takav, ne može da leči ili ispravi sve loše u vremenu u kome živimo. Mi smo narod poznat po tome da možemo svemu i svakome da se nasmejemo, ali takođe i da se našalimo na sopstveni račun, bez obzira na ozbiljnost situacije koja nas je zadesila. Naš narod zna da se našali i na račun najtežih tema – rata, bolesti, smrti… Ni jedna tema nam nije strana, treba nam bukvalno pet minuta da u svakoj životnoj prilici pronađemo onu žicu duhovitog i već se primio pelcer na koji će neko drugi da kalemi nove dosetke. Ovo ne znači da mi nismo ozbiljan narod i da sadašnjost ne prihvatamo onakvom kakva jeste, već da smo narod bogat duhom i da nam humor pomaće da prevaziđemo sve teškoće. I dok je tako, ovaj narod će živeti.
S. MARKOVIĆ
