Porodica Jekić, Draga i Milan sa maloletnom decom Sofijom i Petrom, izbegli su u pogromu Srba sa Banije. Dvadeset godina kasnije zahvalni su Kruševljanima što su ih prihvatili kao svoje i šalju poruku svetu da se stradanje avgusta 1995. godine – ne sme zaboraviti.
Porodica Jekić, Draga i Milan sa maloletnom decom Sofijom i Petrom, izbegli su u pogromu Srba sa Banije.Porodični život na seoskom imanju u blizini Petrinje, na sat vožnje od Zagreba, prekinut je užasom nastavljenim u koloni prognanih koji su utočište pronašli u Srbiji.
Milan je kao težak ratni invalid na štakama, sa porodicom, bez ičiga, krenuo u nepoznato, a posle višednevnog stradalnog puta pešice, traktorom, autobusom, do mosta kod Rače. Iz kolektivnog centra do više prihvatilišta u srpskim gradovima, a od 1998. godine Jekići dom pronalaze u Kruševcu, a potom uz pomoć države i nemačke donacije, dobijaju smeštaj u Ulici Gavrila Principa.Žive sa sinom Petrom, snajom Anom i šestogodišnjim ukunom Danilom.Kćerka Sofija, radi, udala se i ima kćerku Elenu.
Dvadeset godina kasnija, porodica Jekić zahvalna je Kruševljanima i uz zvona koja se oglašavaju na svim srpskim crkvama, šalju poruku svetu da se stradanje Srba u “Oluji” ne sme zaboraviti i da su zahvalni državi Srbiji za veličanstveni Pomen na mostu kod Rače, koji je za porodcu Jekić kao i za hiljade prognanih Srba – most slobode.
