O knjizi odabranih kratkih proznih dela “Priče s ovog i s onog sveta” je već rečeno da je “neponovljivo književno delo – toliko drugačije da ga je nemoguće oponašati”. Portugalskog nobelovca ovde upoznajemo kroz kraće, prozne forme, i ishod je impresivan i lucidan. Ništa manje od očekivanog… * Knjigu poklanjaju internet portal RTK i Laguna, čija najnovija izdanja predstavljamo – i darujemo gledaocima! – petkom u emisiji „Opušteno“ (u 21:00, repriza je nedeljom u 14:05 sati).
Knjigu poklanjamo posetiocu sajta RTK koji PRVI tačno odgovori na nagradna pitanja:
NAGRADNA PITANJA:
1. Nabrojte još najmanje četiri Saramagove knjige koje je već objavila “Laguna” (“Priče s ovog i onog sveta” su osma knjiga).
2. Kako se zove prvi roman, koji je Saramago objavio iz 1947. godine?
3. Koje godine je Saramago dobio Nobelovu nagradu?
ODGOVORITE kroz komentar na ovaj post i obavezno ostavite svoj e-mail, na koji će biti kontaktiran posetilac sajta, koji prvi da tačan odgovor na nagradno pitanje, i upoznat sa načinom preuzimanja nagrade.
U knjizi Žoze Saramaga “Priče s ovog i s onog sveta” čitaćete kako je jedan car pokušao da izoluje smrt, zašto strada poslednji kentaur koji je vekovima lutao šumama, kakva je sudbina vozača zarobljenih u svojim kolima… I, naravno, još puno toga, ispripovedano na krajnje lucidan i kreativan način, sa poigravanjem formom, rečima, čitaocima.
A čitaoci će u ovoj knjizi odabranih kratkih proznih dela naći ne samo mnoštvo ideja koje će pisca zaokupljati tokom celog njegovog stvaralačkog života, već i sve osnovne odlike jednog neponovljivog književnog rukopisa. Ovde se nalazi i jedna od najlepših priča napisanih na portugalskom jeziku, “Kentaur”.
Podsećamo, ispitujući vlastite izražajne mogućnosti, Saramago se najpre i okušao u kratkim formama. Sabrane u dve zbirke parabola “Priče s ovog i s onog sveta” i “Putnikov prtljag”, jednu zbirku pripovedaka “Tobožnji predmet” i novelu “Priča o nepoznatom ostrvu”, njegove pripovesti svedoče o sporim ali sigurnim koracima kojima se pisac približavao svojoj pravoj vokaciji – romanu.
Pisac, pesnik i književni kritičar, Žoze Saramago poslednjih godina bio je u središtu žestokih polemika zbog svojih stavova o religiji iznetih u knjigama. Njegova pozicija militantnog ateiste uzrokovala je niz rasprava u Portugaliji i u drugim zemljama. Posle publikovanja „Jevanđelja po Isusu Hristu“ bio je izložen kritikama, zbog čega je napustio Portugaliju i preselio se na Kanarska ostrva. Nakon objavljivanja poslednjeg romana „Kain“, bio je u žustroj polemici sa portugalskom katoličkom crkvom. U knjizi je kritikovao Bibliju, a Bogu pripisao da je bio „osvetoljubiv, prgav, zao i nedostojan poverenja“…
Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva) rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako usmerenom na tehničke nauke, bio pored Francuskog jezika i predmet Portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija).
Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Posle cenzure i napada portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. od posledica upale pluća.
Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. godine. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao se i sprijateljio s najznačajnijom savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost.
Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznalajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama. Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969, ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede s Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“
